Zaboravljeni običaj “kućnog drveta”: Zašto su Srbi sadili bukvu ili hrast pored kuće i verovali da će u njemu ostati duša domaćina
U mnogim selima Srbije, uz samu kuću se sadio stubasti hrast, bukva ili jablan. Verovalo se da to drvo čuva dom od groma, pamti reči ukućana i da se duša domaćina, po smrti, nastani u njegovoj krošnji.
U srpskoj narodnoj religiji, kuća nije bila samo zid i krov – njeno srce raslo je napolju, u zemlji, pod strehom, u obliku drveta. U selima po Šumadiji, Pomoravlju i zapadnoj Srbiji, svaka kuća imala je svoje „kućno drvo“ – najčešće hrast, bukvu ili jablan, posađeno sa verovanjem da to drvo čuva dom, upija sve rečeno i doživljeno, i da kad domaćin umre – njegova duša ne ide daleko, već ostaje da šumi iznad praga.
Drvo kao svedok života
U srpskoj mitološkoj slici sveta, drvo je bilo most između sveta ljudi i sveta nevidljivog. Njegovo korenje ide u dubinu, kao duh predaka; njegova krošnja ide u visinu, kao molitva.
Možda vas zanima:
Zašto se ognjište nije gasilo ni leti: Tajna plamena koji čuva kuću i dušu
Ognjište u staroj srpskoj kući bilo je više od mesta za vatru – bilo je srce doma, molitva predaka i tiha zaštita od svakog zla
Zašto su naši stari verovali da pčele razumeju tugu? Zaboravljeno srpsko verovanje o „javljanju smrti pčelama”
U staroj Srbiji postojalo je pravilo da se pčelama mora saopštiti ako je neko umro u kući – inače će ugibati ili napustiti košnicu.
Možda vas zanima:
Zašto se ognjište nije gasilo ni leti: Tajna plamena koji čuva kuću i dušu
Ognjište u staroj srpskoj kući bilo je više od mesta za vatru – bilo je srce doma, molitva predaka i tiha zaštita od svakog zla
Zašto su naši stari verovali da pčele razumeju tugu? Zaboravljeno srpsko verovanje o „javljanju smrti pčelama”
U staroj Srbiji postojalo je pravilo da se pčelama mora saopštiti ako je neko umro u kući – inače će ugibati ili napustiti košnicu.
Možda vas zanima:
Zašto se ognjište nije gasilo ni leti: Tajna plamena koji čuva kuću i dušu
Ognjište u staroj srpskoj kući bilo je više od mesta za vatru – bilo je srce doma, molitva predaka i tiha zaštita od svakog zla
Zašto su naši stari verovali da pčele razumeju tugu? Zaboravljeno srpsko verovanje o „javljanju smrti pčelama”
U staroj Srbiji postojalo je pravilo da se pčelama mora saopštiti ako je neko umro u kući – inače će ugibati ili napustiti košnicu.
Kućno drvo je često bilo:
- zasađeno prilikom gradnje kuće, uz izgovorene reči blagoslova,
- okrenuto ka istoku, da „dan uđe preko njega“,
- neprikosnoveno – nije se seklo, lomilo, pa čak ni orezivalo bez potrebe.
Koje drvo – zavisilo je od kraja i značenja
- Hrast (u zapadnoj Srbiji): simbol snage, trajanja i božanskog prisustva. Verovalo se da ga bira bog, a ne čovek.
- Bukva (u Šumadiji i Pomoravlju): “tiha čuvarica” – stablo koje „nosi mir“, naročito ako se posađuje posle smrti člana porodice.
- Jablan (uz Moravu i Timočku krajinu): stablo koje „gleda ka nebu“, brzo raste i “prati korak kuće” – vezivalo se za zdravlje muških potomaka.
U nekim porodicama, kućno drvo je imalo svoje ime – po dedi, ocu, pa i domaćinu koji ga je posadio.
Zašto se verovalo da duša ostaje u drvetu?
U narodnom predanju koje prenosi i Veselin Čajkanović, duša ne odlazi daleko ako je kuća jaka. Kad domaćin umre, ako je pošteno živeo i brinuo o domu, njegova duša se “nastani u kućnom drvetu” – da i dalje gleda decu, štiti krov, šumi pri vetru.
Zato se:
- nije sedelo ispod drveta posle sahrane, jer se verovalo da duša “gleda odozgo”,
- nije rezbarilo drvo, jer se “seče duša”,
a u nekim krajevima se i danas čuju rečenice poput:
“Otac mi je u toj bukvi.”
Kako se brinulo o kućnom drvetu
Kućno drvo se:
- zalivalo na Đurđevdan i Božić, kao i prag,
- nije kidalo ni kad zasmeta kući, već se gradilo oko njega,
- ukrašavalo za praznike – naročito na Badnji dan, kad se oko njega ostavljala sveća i dren.
Starije žene su znale da kažu:
“Ako kućno drvo nagne na kuću – neko će se razboleti.”
Ili:
“Kad list padne ranije – dom će ostati bez glasa.”
Zašto se danas skoro ne sadi kućno drvo?
Moderni domovi nemaju mesta za korenje, dvorišta su prekrivena pločicama, a kuća se gradi brzo, bez obreda. Zaboravili smo da kuća nije samo građevina, već živo mesto, koje traži senku, tihu svedokinju svega što se u njoj dešava.
Zato i gubimo osećaj za trajnost, za vezu sa precima, za koren. Jer – ako drvo ne raste uz kuću, u šta će da se useli duša kad telo ode?
Urezano u prag: Zašto su Srbi nekada svoje ime urezivali na kući
U selima zapadne i južne Srbije, na starim drvenim kućama i danas se mogu videti urezana imena, godine i poneki krstić iznad vrata. Neki misle da su to samo oznake starih majstora ili dekorativni detalji, ali zapravo se iza tih tragova krije ozbiljan običaj i snažna poruka domaćina.
Običaj „nošenja noći“: Zašto su naši stari decu nosili preko praga kad padne mrak
Kad dete plače noću, budi se u isto vreme ili gleda „u ćošak“, narod je znao: noć mu je „ušla u dušu“. Zato su ga nosili tri puta preko praga – da ga vrate iz senke
Tri dana pred Mitrovdan: Verovalo se da tada duhovi obilaze domove i gledaju ko ih pamti
Uoči praznika Svetog Dimitrija, narod je ćutao, palio sveće i nije otvarao vrata posle mraka – jer se verovalo da mrtvi još jednom dolaze pred kuću
Vekovni prsten na prstu mrtvog: Zašto se pokojnici sahranjuju sa burmom i šta se dešava ako se skine
U srpskoj tradiciji, burma nije samo znak braka – već veza između duša. Zato se i posle smrti ostavlja na ruci, da pokojnik zna kome pripada – i da ne zaboravi put ka miru
Srbi na grob za Zadušnice prostiru stolnjake kao da je slava: Sveštenik otkrio koji je stav Srpske pravoslavne crkve o bizarnom običaju
U mnogim sredinama u Srbiji na groblje se za Zadušnice pored sveća iznosi i mnogo hrane.
Komentari(0)