Tri dana pred Mitrovdan: Verovalo se da tada duhovi obilaze domove i gledaju ko ih pamti
Uoči praznika Svetog Dimitrija, narod je ćutao, palio sveće i nije otvarao vrata posle mraka – jer se verovalo da mrtvi još jednom dolaze pred kuću
U srpskoj narodnoj tradiciji, dani pred Mitrovdan (8. novembar) nisu bili obični dani u kalendaru – već vreme duhovnog razgraničenja. Narod je verovao da se u ova tri dana, od 5. do 7. novembra, duše pokojnika poslednji put spuštaju među žive pre nego što zemlja „zatvori vrata“ za zimu. Zato se u selima tih dana nije pevalo, nije išlo po mraku, niti se dozivalo po imenu. Svaka senka se poštovala – jer se nikad nije znalo da li je to vetar ili neko koga više nema.
Zatvaranje jeseni, otvaranje zime
Mitrovdan se uvek doživljavao kao prelaz iz svetlog u tamno, iz spoljašnjeg sveta u kuću, iz rada u sabiranje. U ta tri dana pred praznik, domaćini su čistili dvorišta, spremali ogrev, sabirali useve i duše. Verovalo se da ako je kuća u neredu, i pokojnik će „videti da nema mesta da sedne“.
Možda vas zanima:
KAKO SU PRECI DOČEKIVALI MITROVDAN: Zašto se na taj dan mora biti u kući i šta znači kad hajdučka godina počinje
Mitrovdan, 8. novembar, u narodu se oduvek obeležava kao dan velikih promena. Iako je posvećen Svetom velikomučeniku Dimitriju, ovaj praznik je prvenstveno bio vezan za prirodu i pripremu za zimu. Otkrivamo zašto je najvažniji običaj da vas Mitrovdanska noć zatekne kod svoje kuće i kako je ovaj dan postao legendarni "hajdučki rastanak".
"SVI VIDE 4 SLOVA, A NE VIDE KRST": Najčemerniji srpski greh
Vladika Nikolaj Velimirović rođen 1881. godine, u selu Lelić nedaleko od Valjeva. NJegovi roditelji, Dragomir i Katarina imali su devetoro dece od kojih su preživela samo dvojica sinova Nikolaj i Dušan, da bi i Dušan poginuo 1914. godine, a Nikolaj se zamonašio. Postao je jedan od najcenjenijih vladika, nije štedeo reči kada hvali naš narod, ali mu nije bilo strano ni da nam uputi po koju kritiku i ukaže na greške koje pravimo.
Možda vas zanima:
KAKO SU PRECI DOČEKIVALI MITROVDAN: Zašto se na taj dan mora biti u kući i šta znači kad hajdučka godina počinje
Mitrovdan, 8. novembar, u narodu se oduvek obeležava kao dan velikih promena. Iako je posvećen Svetom velikomučeniku Dimitriju, ovaj praznik je prvenstveno bio vezan za prirodu i pripremu za zimu. Otkrivamo zašto je najvažniji običaj da vas Mitrovdanska noć zatekne kod svoje kuće i kako je ovaj dan postao legendarni "hajdučki rastanak".
"SVI VIDE 4 SLOVA, A NE VIDE KRST": Najčemerniji srpski greh
Vladika Nikolaj Velimirović rođen 1881. godine, u selu Lelić nedaleko od Valjeva. NJegovi roditelji, Dragomir i Katarina imali su devetoro dece od kojih su preživela samo dvojica sinova Nikolaj i Dušan, da bi i Dušan poginuo 1914. godine, a Nikolaj se zamonašio. Postao je jedan od najcenjenijih vladika, nije štedeo reči kada hvali naš narod, ali mu nije bilo strano ni da nam uputi po koju kritiku i ukaže na greške koje pravimo.
Možda vas zanima:
KAKO SU PRECI DOČEKIVALI MITROVDAN: Zašto se na taj dan mora biti u kući i šta znači kad hajdučka godina počinje
Mitrovdan, 8. novembar, u narodu se oduvek obeležava kao dan velikih promena. Iako je posvećen Svetom velikomučeniku Dimitriju, ovaj praznik je prvenstveno bio vezan za prirodu i pripremu za zimu. Otkrivamo zašto je najvažniji običaj da vas Mitrovdanska noć zatekne kod svoje kuće i kako je ovaj dan postao legendarni "hajdučki rastanak".
"SVI VIDE 4 SLOVA, A NE VIDE KRST": Najčemerniji srpski greh
Vladika Nikolaj Velimirović rođen 1881. godine, u selu Lelić nedaleko od Valjeva. NJegovi roditelji, Dragomir i Katarina imali su devetoro dece od kojih su preživela samo dvojica sinova Nikolaj i Dušan, da bi i Dušan poginuo 1914. godine, a Nikolaj se zamonašio. Postao je jedan od najcenjenijih vladika, nije štedeo reči kada hvali naš narod, ali mu nije bilo strano ni da nam uputi po koju kritiku i ukaže na greške koje pravimo.
Paljenje sveće na prozoru
U mnogim selima, naročito u zapadnoj i južnoj Srbiji, palila se sveća uveče na prozoru ili pored vrata – ne za određenu osobu, već za sve one „koji nemaju više gde da dođu“. Govorilo se tiho:
„Ako dođeš, sedi. Ako ne, neka ti svetlo pokaže put.“
Ovo nije bila molitva, već tiha dozvola, znak poštovanja. Duše se ne dozivaju, ali se ni ne zaboravljaju.
Šta se radilo, a šta nije smelo
Radilo se:
– spremanje zimnice
– sabiranje plodova i ogreva
– pranje kućnog praga i prozora
– priprema slavskog kolača za Mitrovdan
Nije se radilo:
– Ne peva se naglas, naročito ne uveče
– Ne zviždi se ni u kući ni napolju
– Ne nosi se ništa iz kuće u mraku – ni so, ni hleb, ni vatra
– Ne ostavlja se kuća prazna, jer duša „nema s kim da popriča“
„Ako ti neko pokuca, a ti ne vidiš nikog – ne pitaj.“
U nekim krajevima istočne Srbije, ljudi su se zaklinjali da su čuli korake, kucanja, pa i šapat na vratima – ali niko nikad nije otvarao. Govorilo se:
„Kad dođeš, sedi. Kad odeš, nek ti Bog da svetla.“
Domaćinova obaveza: da kuća bude spremna i mirna
Domaćin kuće imao je obavezu da u ova tri dana „nema teške reči“, ne viče, ne psuje i ne raspravlja. Verovalo se da kakvu energiju duše zateknu u kući, takvu ponesu u svet mrtvih. Ako je mir – vraćaju se u miru. Ako je buka – ostaju da „vrate nemir“.
Mir kao zavet
Uoči Mitrovdana, domaćice mese tihu pogaču, bez jaja i mleka, sa ukrštenim prstima na sredini. Pogača se ne seče, već lomi. Prva polovina ostaje na stolu – „za duše“. Druga se deli ukućanima, uz rečenicu:
„Da mir ostane s nama, a oni da mirno odu.“
Tri dana pred Mitrovdan nisu dani straha – već dani poštovanja
U savremenom svetu zaboravljamo da nije sve što je nevidljivo – izmišljeno. Naši stari su znali da postoje dani kada se ne radi ništa veliko, ali se radi nešto važno – ostavi se sveća, ćuti se više, i razmišlja o onima kojih više nema. Možda ne dolaze – ali znaju da su pozvani.
I to je, možda, najveći znak poštovanja.
UBIJAO ZA TITA, SKONČAO U BEDI: Jugoslovenski Džejms Bond
Život Karate Boba zauvek se promenio kada je odbio da izvrši naređenje o likvidaciji mete u Jugoslaviji, zbog čega je bio primoran da pobegne iz zemlje.
Tajna podzemna pećina kod Orašca: Ovde su ustanici krili barut, oružje i – odluke o sudbini Srbije
Dok su se topovi tresli i krv lila u bojevima, duboko u šumama Šumadije odvijala se jedna tiha, ali presudna borba – borba za opstanak ustanka. Malo poznata pećina kod Orašca služila je Karađorđevim ustanicima kao tajno sklonište, barutana i mesto za donošenje ključnih odluka. Ovaj skriveni kutak istorije i danas postoji, ali o njemu se retko priča.
IME STAROSLOVENSKOG POREKLA KOJE JE KRASILO MNOGE DEČAKE: Danas ga sve ređe čujemo, a ima PRELEPO ZNAČENJE
Takođe se smatra da je ovo ime nastalo od imena Milovan i Milosa
Karađorđe se zaljubio u Jelenu pa je oteo sa 15 godina: Jedva izbegla zločin, a na kraju ispunila poslednju želju
Priča o voždu Karađorđu Petroviću i njegovoj ženi Jeleni nije klasična ljubavna bajka. Naprotiv – puna je strasti, sukoba, nepravdi i teških izbora koje je vreme nametalo. Jelena, žena koja je živela u senci vođe Prvog srpskog ustanka, bila je mnogo više od puke supruge slavnog junaka. Njena sudbina govori o tihoj snazi, boli i borbi za dostojanstvo u vremenu kad žene nisu imale ni glas, ni izbor.
Srpska princeza rodila poslednjeg Romanova: Muža joj boljševici brutalno prebili i bacili ga u jamu, a nju u tamnicu, umrla je zaboravljena od svih
Jelena Karađorđević je bila obrazovana, hrabra, vrlo požrtvovana kako prema Srbiji i interesima Srbije, tako i prema svojoj novoj domovini Rusiji.
Komentari(0)