Ognjište u staroj srpskoj kući bilo je više od mesta za vatru – bilo je srce doma, molitva predaka i tiha zaštita od svakog zla
U kući naših starih, vatra se nije palila samo kad je hladno, niti se gasila čim prođe zima. Ognjište je gorelo cele godine – ne zato što je grejalo telo, već zato što je grejalo dušu doma. Bio je to plamen u kojem su se kuvale čorbe, čuvale tajne i izgovarale molitve. Vatra se uveče pokrivala pepelom da „ne ugasne“, a ujutru razgrtala rukom – kao da se budi nešto živo. Jer oganj nije smeo da nestane. Ako se ugasi – govorili su stari – „kuća se hladi iznutra“.
Ognjište kao sveto mesto u kući
Ognjište je bilo centar svakog srpskog doma – bilo da je u brvnari, kući od naboja ili kamenuši. Uvek u sredini prostorije, bez dimnjaka, sa kazanom ili verigama, i najčešće sa tri kamena oko kojih se sedelo. Tu se nije psovalo, nije vikalo, nije lagalo. Tu se ćutalo, molilo, kuvalo i čekalo.
Možda vas zanima:
Zašto su žene nosile crni konac u kecelji?
Uvučen u čvor i ušiven u postavu kecelje ili bluzu, crni konac nije imao veze s šivenjem. Bio je amajlija, zaštita, tiha odbrana žene u svetu koji ne pita mnogo
Ujutru se ne daje ništa iz kuće pre nego što se neko prekrsti
Stari su verovali da dan počinje sa molitvom, a ne sa iznošenjem. Ko iznese hleb, so ili vodu iz kuće pre nego što neko u njoj izgovori „dobro jutro“ – mogao bi da iznese i sreću
Možda vas zanima:
Zašto su žene nosile crni konac u kecelji?
Uvučen u čvor i ušiven u postavu kecelje ili bluzu, crni konac nije imao veze s šivenjem. Bio je amajlija, zaštita, tiha odbrana žene u svetu koji ne pita mnogo
Ujutru se ne daje ništa iz kuće pre nego što se neko prekrsti
Stari su verovali da dan počinje sa molitvom, a ne sa iznošenjem. Ko iznese hleb, so ili vodu iz kuće pre nego što neko u njoj izgovori „dobro jutro“ – mogao bi da iznese i sreću
Možda vas zanima:
Zašto su žene nosile crni konac u kecelji?
Uvučen u čvor i ušiven u postavu kecelje ili bluzu, crni konac nije imao veze s šivenjem. Bio je amajlija, zaštita, tiha odbrana žene u svetu koji ne pita mnogo
Ujutru se ne daje ništa iz kuće pre nego što se neko prekrsti
Stari su verovali da dan počinje sa molitvom, a ne sa iznošenjem. Ko iznese hleb, so ili vodu iz kuće pre nego što neko u njoj izgovori „dobro jutro“ – mogao bi da iznese i sreću
Stari ljudi su verovali da je oganj živi duh doma, veza sa precima, i da vatra pamti. Zato se pazilo kako se loži, kako se dodaje drvo, i kad se na nju govori. Vatra se nikad nije gasila vodom, već tiho pepelom, da se „ne uvredi“.
Zašto se nije gasilo ni leti
Leti, kad vatra nije bila potrebna za grejanje, ognjište je i dalje „živelo“. Palilo se ujutru na kratko, najčešće zbog kafe ili jela, ali i da se dim digne, jer se verovalo da dim pročišćava kuću, tera zlo i čuva ukućane.
U mnogim krajevima, žene bi bacile malo bosiljka ili tamjana na žar, a zatim prekrstile dim i rekle:
„Na mir Božiji, na zdravlje, da vatra gori dok gori kuća.“
Zapaliti oganj – značilo je započeti dan
Ujutru se niko nije usuđivao da krene na posao, njivu ili čaršiju, a da ne zapali vatre bar malo. Verovalo se da je to blagoslov za dan. Oganj se smatrao prvim pozdravom sa svetim, i svaki put kad bi domaćin kresnuo kresivo ili pripalio žigicu, govorio bi:
„Ajde Bože, pomozi.“
Kad se kuća napušta – oganj se ne gasi
Ukoliko bi domaćinstvo napustilo kuću na duže – recimo, za praznike, svadbu ili posetu rodbini – ostavljalo se komadić žara pod pepelom, da tinja. To se zvalo „čuvanje ognja“, i za to je bila zadužena najstarija žena u kući. Kad bi se vratili, vatra bi se raspirila i govorilo:
„Eto nas, nismo te ostavili.“
Zbog čega se ognjište smatra živim bićem
Postoji verovanje da ako se oganj ugasi sam od sebe – to je opomena, znak da dolazi nesloga, bolest ili gubitak. Zato su ljudi vatre ložili s poštovanjem. Nisu se izrugivali, nisu bacali đubre u ognjište, niti ostavljali prljavu obuću pored njega.
U nekim krajevima, deci se pričalo da ako pljunu u vatru – progovoriće im ranica na jeziku, jer je to „kao da si pljunuo predku u lice“.
Vreme da se setimo plamena
Danas, kad živimo u zgradama, na gas, na daljinsko grejanje, ognjište se povuklo iz naših domova – ali ne mora iz nas. Možda više ne ložimo vatru, ali možemo zapamtiti šta ona znači. Da je kuća mesto tišine, poštovanja i topline – ne samo termalne, već duhovne.
Zato kad zapalite šporet, sveću, mirisni štapić – ili samo podgrejete čaj – setite se da su vaši stari to radili s molitvom.
Jer oganj ne mora da gori da bi grejao. Dovoljno je da ga čuvamo u sebi.
Kako je ajvar dobio ime? Ovo je turska reč i nema veze ni sa paprikom ni sa zimnicom
Ajvar, magična reč koja sva vrata otvara... Stigla je sezona, a ovo tradicionalno jelo ukrasiće sve trpeze – i za doručak, i za ručak, i za večeru, i između. Recept? Svaka domaćica ima svoj. Poreklo? I to bi moglo da bude komplikovano, pa ćemo reći samo da nam pripada svima po malo
Ko ima pravo na titulu "hadži"? Srpska pravoslavna crkva se ništa ne pita, ali jedan papir je važan
Saznajte pravo značenje titule „hadži“ u srpskoj pravoslavnoj tradiciji – kako je nastala, šta simbolizuje i na koji način se može uneti u lična dokumenta.
"SVI VIDE 4 SLOVA, A NE VIDE KRST": Najčemerniji srpski greh
Vladika Nikolaj Velimirović rođen 1881. godine, u selu Lelić nedaleko od Valjeva. NJegovi roditelji, Dragomir i Katarina imali su devetoro dece od kojih su preživela samo dvojica sinova Nikolaj i Dušan, da bi i Dušan poginuo 1914. godine, a Nikolaj se zamonašio. Postao je jedan od najcenjenijih vladika, nije štedeo reči kada hvali naš narod, ali mu nije bilo strano ni da nam uputi po koju kritiku i ukaže na greške koje pravimo.
Bliži se pravi trenutak da posejete božićnu pšenicu: Evo kako da vam ispadne što lepša
Bliži se idealan dan da posejete božićnu pšenicu. Imamo proverene trikove za negu da vam bude najlepša i najgušća, puna sreće!
Mudri ljudi sa godinama prestaju da slave rođendane, a razlog je upravo ovaj
Mudri ljudi ne slave rođendane jer se s godinama gubi sjaj, Saznajte zašto zrelost bira mir umesto buke, ima veze sa potpunom slobodom
Komentari(0)