KAKO JE RAKIJA DOŠLA NA NAŠE PROSTORE „Prva ide kao trnje, druga kao slama, treća ide sama”

Lepote Srbije

21:00

Gastronomija 0

Istorijski gledano rakija nije srpski brend, niti je ikada to bila, tvrdi profesor Nikićević. Za razliku od vina, rakija je piće u kojem ljudi uživaju tek u poslednjih nekoliko stotina godina.

KAKO JE RAKIJA DOŠLA NA NAŠE PROSTORE „Prva ide kao trnje, druga kao slama, treća ide sama”
Shutterstock/Pravljenje rakije

Prvi put rakija u našim krajevima počinje da se peče od voća u 17. veku. Turci su doneli u ove krajeve voćne vrste poput: breskve, kajsije, mušmule i narandže i uveli bakarne kazane.

Dug niz vekova i tehničkih inovacija učinili su rakiju kakvu danas poznajemo kvalitetnim proizvodom. Tek nekolicina ljudi, uglavnom školovanih, imala je ideju o destilaciji akloholnih pića. Za razliku od vina, rakija je piće u kojem ljudi uživaju tek u poslednjih nekoliko stotina godina.

KAKO JE RAKIJA DOŠLA NA NAŠE PROSTORE „Prva ide kao trnje, druga kao slama, treća ide sama” Shutterstock/Rakija
 

Još je kod drevnih naroda, posebno Egipćana i Grka, postojala ideja o destilaciji. Međutim ona je bila vezana uglavnom za destilaciju žive koju su skupljali, a tek nekoliko vekova kasnije pojavile su se prve destilacione naprave. Prema nekim nalazima, prva naprava za destilaciju napravljena je u III veku u rimskom Egiptu. Prozvana je alembik.

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Vremenom je veliki broj naučnika sa prostora Rimskog carstva i Bliskog istoka pokušavalo da napravi neobične naprave kako bi došli do što bolje destilacije. Do naučnog proboja došlo je tek u 11. veku u Salernu (Italija) u školi medicine kada je prvi put destilacijom dobijen alkohol.

Njegovo otkriće brzo se proširilo svetom i time mnogi narodi počinju da vrše destilaciju. Međutim, ljudi nisu odmah počeli da piju alkohol, već su isključivo apotekari i medicinari koristili kao lek. Pozni srednji vek je doba neprekidnih naučnih otkrića. Tako je i na polju destilacije došlo do novih izuma koje su ljudi manje ili više prihvatali i unosili u svakodnevnu upotrebu.

rakija Printscreen/Youtube/Šljivovački sajam domaće rakije
 

Rođenje rakije u Srbiji

Prvi spomen rakije i pokušaja da se napravi javlja se u srednjovekovnoj Srbiji. Vladari iz doba Nemanjića imali su na svojim dvorovima strane lekare koji su se bavili destilacijom i time proizvodili nešto što podseća na današnju lozovaču, komovicu i travarice. One su korišćene samo u svrhe lečenja, a tek mnogo decenija kasnije kao stimulansi. Iako tačnih dokaza nema o počecima upotrebe žestokih pića u Srbiji, polovina 15. veka se uzima kao doba kada se javljaju u društvu.

Sa dolaskom Turaka činilo se da će se pijenje vina i pečenje rakije prekinuti no to se nije desilo. Iako su se kafa, alkohol i duvan smatrali porocima, ipak je bilo teško odvratiti ljude od tih sitnih zadovoljstava koja su im bila lako dostupna. Dolazak muslimana nije doneo velike promene u alkoholnoj tradiciji, pa su samim tim Hrišćani nastavili da gaje vinograde, peku rakiju, da se okupljaju po krčmama.

KAKO JE RAKIJA DOŠLA NA NAŠE PROSTORE „Prva ide kao trnje, druga kao slama, treća ide sama” FOTO:RINA
 

Reč rakija javlja se u 16. veku i potiče od turske reči raki. Ovo ime ima i dublje korene, arapske reči arak što znači znoj, označavajući tečnost dobijenu isparavanjem i kondenzacijom. Prvi pisani pomen do sada poznat u kome se javlja reč rakija potiče iz 1612. godine. Na margini jedne knjige rukom je zapisano „ni okusih vina ni rakije“ . U 18. veku dolazi do većih promena, a jedna od njih je da se rakija počela praviti od voća.

Zahvaljujući Turcima mnoge vrste voća donete su na Balkan gde su našle idealne uslove za rast: šljive, breskve, kajsije, kruške, dinje, lubenice. Druga promena bila je uvođenje bakarnih kazana koji su i dan danas neprevaziđeni za pečenje rakije. Bakarna ruda i zanatlije koji znaju da naprave ove sudove ostali su neprevaziđeni do danas.

Period promena nastupio je u 18. veku. Teritorijom današnje Srbije vladaju Turci i Osmanlije te skoro da nije bilo mesta koje nije bilo uništeno, pa samim tim i vinogradi. Tada se seljaci okreću pečenju rakije od voća i  ona je vremenom postala piće bez koga se ne može. Za neke je postala i dobar posao. Kada je Habzburška monarhija zauzela severnu Srbiju i Beograd 1717. godine na vino i rakiju je nametnut desetak. Kako se ovaj prihod teško ubirao, mnogi su lepo zarađivali.

Istorijski podaci  govore o manastirima koji su imali kvalitetnu opremu za pečenje rakije. Jedni od njih su fruškogorski manastiri  koji su imali prostrane šljivike i vinograde. Manastir Bešenovo 1753. godine imao je sedam šljivika, rakijdžinicu, četiri kazana, četiri tabarke, kačaru i 29 kaca. Slično stanje je bilo i u ostalim manastirima koji su usavršavali pečenje rakije šljivovice. Južno od Save i Dunava zabeleženo je da je manastir Kovilje posedovao šljivik i kazane.

Međutim, nisu se svi preorijentisali samo na šljivu. Sremski Karlovci su nastavili sa tradicijom proizvodnje vina, a od komine vinskog taloga manje količine komovice. Nisu sva domaćinstva posedovala kazane, zbog cene i poreza, ali su se snalazila oko pečenja na bilo kom drugom mestu gde je bilo kazana.

Rakija je vremenom postala ne samo uživanje već i potreba ljudi, pogotovo ustanika koji su je videli kao saveznicu koja im je u teškim momentima pomagala da prevaziću poteškoće. Postala je neizostavna u mnogim obredima, prilikama, slavljima.

Lepote Srbije su i na Viberu gde vam donosimo razne priče, pridružite se našoj zajednici.

BONUS VIDEO:

Komentari(0)

Loading