Zašto se nekada verovalo da kiša „nosi reči žena“: Narodni običaji prizivanja i zaustavljanja kiše u Srbiji
U mnogim selima Srbije, naročito u vreme žetve, verovalo se da kiša dolazi kada žena izgovori tešku, nestrpljivu ili neiskrenu reč. Kiša, govorilo se, ne pada sama – ona sluša. I zato se zaustavljala tišinom, molitvom ili tiho zapaljenim trnjem.
Kiša je danas meteorološki pojam, ali u narodnoj tradiciji – ona je bila živa sila, senka što dolazi sa neba kad neko zove, često i nesvesno. U pričama iz sela oko Timočke krajine, Homolja, Resave i Peštera, stara verovanja govore da kiša ne dolazi tek tako. Kažu da „voda zna ko je zove, a naročito kad to žena ne zna da prećuti.“ Zato su se u vreme kad se žanje, sprema svadba ili kreće dete na put, reči vagale, a žene su se opominjale: „Ne prizivaj oblak jezikom.“
Kiša kao posledica reči, ne oblaka
U narodnom predanju, posebno među ženama, kiša je bila posledica stanja duše u kući, a ne atmosferskog pritiska. Ako bi žena bila povređena, ljuta, zapostavljena – a ne kaže to naglas, već u sebi nosi – verovalo se da se ta njena tišina diže gore, do oblaka, i vraća se u obliku kiše.
Možda vas zanima:
Zašto se pepeo iz ognjišta u januaru iznosi ka jugu, a ne ka severu
Ognjište pamti više od reči, a pepeo nosi više nego što izgleda. U zimskim danima, posebno posle praznika, pepeo se ne baca kako stigne – već s pravcem i poštovanjem
Zašto se dete prvo pogleda u ogledalo, pa tek onda nahrani
U srpskoj narodnoj tradiciji, ogledalo nije bilo samo staklo – već granica. Dete koje se pogleda pre zalogaja „zna sebe“, a kuća zna ko je u njoj prvi put gladan
Možda vas zanima:
Zašto se pepeo iz ognjišta u januaru iznosi ka jugu, a ne ka severu
Ognjište pamti više od reči, a pepeo nosi više nego što izgleda. U zimskim danima, posebno posle praznika, pepeo se ne baca kako stigne – već s pravcem i poštovanjem
Zašto se dete prvo pogleda u ogledalo, pa tek onda nahrani
U srpskoj narodnoj tradiciji, ogledalo nije bilo samo staklo – već granica. Dete koje se pogleda pre zalogaja „zna sebe“, a kuća zna ko je u njoj prvi put gladan
Možda vas zanima:
Zašto se pepeo iz ognjišta u januaru iznosi ka jugu, a ne ka severu
Ognjište pamti više od reči, a pepeo nosi više nego što izgleda. U zimskim danima, posebno posle praznika, pepeo se ne baca kako stigne – već s pravcem i poštovanjem
Zašto se dete prvo pogleda u ogledalo, pa tek onda nahrani
U srpskoj narodnoj tradiciji, ogledalo nije bilo samo staklo – već granica. Dete koje se pogleda pre zalogaja „zna sebe“, a kuća zna ko je u njoj prvi put gladan
Zato se, u trenucima kada bi vreme bilo nestabilno, domaćice nisu samo gledale u nebo, već osluškivale jedna drugu. Ako bi neka rekla: „Baš neka sparina, nešto mi dušu tišti“, druga bi je odmah presekla: „Ćuti, ne daj da voda čuje.“
Kada je kiša bila nepoželjna – i kako se „zaustavljala“
Najgora kiša bila je ona koja dolazi u pogrešno vreme – na svadbeni dan, dan berbe, prvi izlazak deteta na njivu. Tada se nisu čekale prognoze, već se išlo u akciju.
Domaćice bi rano ujutru tiho palile suvo trnje iza kuće, verujući da dim rasteruje vlagu. Ako to ne pomogne, uzimala bi se kopriva, krišom prekrstila, pa bacala u šporet bez reči. Kiša, kažu, ne voli kad se kopriva osvešta.
Ali najjača metoda bila je – ćutanje. Ako sve žene u kući ćute kad zagrmi prvi put, i ne progovore dok treći put ne odjekne – verovalo se da će se oblaci razići. Govorilo se: „Reč zove kap, tišina je tera.“
A kad kiša treba da dođe – druga priča
Kada se zemlja osuši, kada ne rađa, kada ni trava ne miriše – tada se kiša ne traži rečima, već pesmom. U Pomoravlju i istočnoj Srbiji, stariji pamte ritual kada žene sede na pod, uzmu sud sa vodom, umočenu grančicu i pevaju tiho: „Kišo, siđi, ne udri. Navrati, al’ ne ruj.”
Nekada su se devojke polivale vodom na krst raznih ulica u selu, simbolično „pomažući oblaku da nađe put“. U tim trenucima, kiša nije bila kazna – već gost koji dolazi kad ga žena zove iskreno.
Vremena se menjaju, ali osećaj ostaje
Danas se za kišu vezuju aplikacije, najave i satelitske slike. Ali još uvek, kad neko izgovori: „Osećam da će pasti“, ljudi zastanu. Pogledaju u nebo. I ćute.
Jer negde u nama, još uvek postoji osećaj da reč ima težinu, i da priroda možda ne zna sve – ali zna kad je pozvana.
I zato su naši stari znali:
„Kad žena izgovori nešto s tugom – nebo zna da odgovori.“
Reč amanet čuli smo od naših starih mnogo puta: Ovaj drevni izraz ima duboko značenje, a evo iz kog jezika potiče
U srpskoj narodnoj književnosti i pesništvu, pojam amanet ima posebnu simboliku. U mnogim narodnim pesmama i pričama, junaci ostavljaju amanet svojim najbližima – obično roditelji ili stariji članovi porodice daju svoje poverenje mlađima, obavezivši ih da čuvaju tradiciju, imanje ili porodicu.
NAROD JE OBOŽAVAO, A MUŽA INTERESOVALA KAO LANJSKI SNEG Ko je bila srpska Mona Liza
Muzej Jevrema Grujića u Svetogorskoj ulici u Beogradu čuva portret kraljice Natalije Obrenović poznat pod nadimkom "Srpska Mona Liza". Autor ovog remek-dela bio je veliki srpski slikar Stevan Todorović (1832.-1925.).
Znaju i te kako da "izgrebu" uspeh: Čačane sa druge strane Morave decenijama unazad zovu Grebićima - a, evo i zašto
Kroz dugu srpsku istoriju svako selo ili grad imalo je svoje obeležje po kojem je bilo prepoznatljivo i razlikovalo se od ostalih. Da li su bili hrabri, spretni, podli ili lukavi, sve je to na kraju završavalo u njihovim nadimcima i prenosilo se sa kolena na koleno. Od davnina su Čačani u Srbiji poznati kao Grebići, a da se ni dan danas ne zna zašto su žitelji grada na Moravi dobili upravo taj epitet.
"NOSILAC SVETE BLAGODETI": Ovo kratko žensko ime dugo opstaje u SRBIJI, ima MOĆNO ZNAČENJE
Ukoliko planirate da svojoj devojčici date kratko ime, možda ćete se odlučiti baš za ovo
Kako je nastala reč "Balkan"? Staro ime poluostrva malo ko zna, iz ovog jezika dolazi naziv, a evo zašto je nazivano "Burem baruta Evrope"
Geografski, Balkan je omeđen Jadranskim, Jonskim, Egejskim, Mramornim i Crnim morem. Ipak, severna granica poluostrva nije jasno definisana – najčešće se uzimaju reke Sava i Dunav kao prirodna granica.
Komentari(0)