Zašto se nekada verovalo da kiša „nosi reči žena“: Narodni običaji prizivanja i zaustavljanja kiše u Srbiji
U mnogim selima Srbije, naročito u vreme žetve, verovalo se da kiša dolazi kada žena izgovori tešku, nestrpljivu ili neiskrenu reč. Kiša, govorilo se, ne pada sama – ona sluša. I zato se zaustavljala tišinom, molitvom ili tiho zapaljenim trnjem.
Kiša je danas meteorološki pojam, ali u narodnoj tradiciji – ona je bila živa sila, senka što dolazi sa neba kad neko zove, često i nesvesno. U pričama iz sela oko Timočke krajine, Homolja, Resave i Peštera, stara verovanja govore da kiša ne dolazi tek tako. Kažu da „voda zna ko je zove, a naročito kad to žena ne zna da prećuti.“ Zato su se u vreme kad se žanje, sprema svadba ili kreće dete na put, reči vagale, a žene su se opominjale: „Ne prizivaj oblak jezikom.“
Kiša kao posledica reči, ne oblaka
U narodnom predanju, posebno među ženama, kiša je bila posledica stanja duše u kući, a ne atmosferskog pritiska. Ako bi žena bila povređena, ljuta, zapostavljena – a ne kaže to naglas, već u sebi nosi – verovalo se da se ta njena tišina diže gore, do oblaka, i vraća se u obliku kiše.
Možda vas zanima:
Običaj „nošenja noći“: Zašto su naši stari decu nosili preko praga kad padne mrak
Kad dete plače noću, budi se u isto vreme ili gleda „u ćošak“, narod je znao: noć mu je „ušla u dušu“. Zato su ga nosili tri puta preko praga – da ga vrate iz senke
Vekovni prsten na prstu mrtvog: Zašto se pokojnici sahranjuju sa burmom i šta se dešava ako se skine
U srpskoj tradiciji, burma nije samo znak braka – već veza između duša. Zato se i posle smrti ostavlja na ruci, da pokojnik zna kome pripada – i da ne zaboravi put ka miru
Možda vas zanima:
Običaj „nošenja noći“: Zašto su naši stari decu nosili preko praga kad padne mrak
Kad dete plače noću, budi se u isto vreme ili gleda „u ćošak“, narod je znao: noć mu je „ušla u dušu“. Zato su ga nosili tri puta preko praga – da ga vrate iz senke
Vekovni prsten na prstu mrtvog: Zašto se pokojnici sahranjuju sa burmom i šta se dešava ako se skine
U srpskoj tradiciji, burma nije samo znak braka – već veza između duša. Zato se i posle smrti ostavlja na ruci, da pokojnik zna kome pripada – i da ne zaboravi put ka miru
Možda vas zanima:
Običaj „nošenja noći“: Zašto su naši stari decu nosili preko praga kad padne mrak
Kad dete plače noću, budi se u isto vreme ili gleda „u ćošak“, narod je znao: noć mu je „ušla u dušu“. Zato su ga nosili tri puta preko praga – da ga vrate iz senke
Vekovni prsten na prstu mrtvog: Zašto se pokojnici sahranjuju sa burmom i šta se dešava ako se skine
U srpskoj tradiciji, burma nije samo znak braka – već veza između duša. Zato se i posle smrti ostavlja na ruci, da pokojnik zna kome pripada – i da ne zaboravi put ka miru
Zato se, u trenucima kada bi vreme bilo nestabilno, domaćice nisu samo gledale u nebo, već osluškivale jedna drugu. Ako bi neka rekla: „Baš neka sparina, nešto mi dušu tišti“, druga bi je odmah presekla: „Ćuti, ne daj da voda čuje.“
Kada je kiša bila nepoželjna – i kako se „zaustavljala“
Najgora kiša bila je ona koja dolazi u pogrešno vreme – na svadbeni dan, dan berbe, prvi izlazak deteta na njivu. Tada se nisu čekale prognoze, već se išlo u akciju.
Domaćice bi rano ujutru tiho palile suvo trnje iza kuće, verujući da dim rasteruje vlagu. Ako to ne pomogne, uzimala bi se kopriva, krišom prekrstila, pa bacala u šporet bez reči. Kiša, kažu, ne voli kad se kopriva osvešta.
Ali najjača metoda bila je – ćutanje. Ako sve žene u kući ćute kad zagrmi prvi put, i ne progovore dok treći put ne odjekne – verovalo se da će se oblaci razići. Govorilo se: „Reč zove kap, tišina je tera.“
A kad kiša treba da dođe – druga priča
Kada se zemlja osuši, kada ne rađa, kada ni trava ne miriše – tada se kiša ne traži rečima, već pesmom. U Pomoravlju i istočnoj Srbiji, stariji pamte ritual kada žene sede na pod, uzmu sud sa vodom, umočenu grančicu i pevaju tiho: „Kišo, siđi, ne udri. Navrati, al’ ne ruj.”
Nekada su se devojke polivale vodom na krst raznih ulica u selu, simbolično „pomažući oblaku da nađe put“. U tim trenucima, kiša nije bila kazna – već gost koji dolazi kad ga žena zove iskreno.
Vremena se menjaju, ali osećaj ostaje
Danas se za kišu vezuju aplikacije, najave i satelitske slike. Ali još uvek, kad neko izgovori: „Osećam da će pasti“, ljudi zastanu. Pogledaju u nebo. I ćute.
Jer negde u nama, još uvek postoji osećaj da reč ima težinu, i da priroda možda ne zna sve – ali zna kad je pozvana.
I zato su naši stari znali:
„Kad žena izgovori nešto s tugom – nebo zna da odgovori.“
Urezano u prag: Zašto su Srbi nekada svoje ime urezivali na kući
U selima zapadne i južne Srbije, na starim drvenim kućama i danas se mogu videti urezana imena, godine i poneki krstić iznad vrata. Neki misle da su to samo oznake starih majstora ili dekorativni detalji, ali zapravo se iza tih tragova krije ozbiljan običaj i snažna poruka domaćina.
Običaj „nošenja noći“: Zašto su naši stari decu nosili preko praga kad padne mrak
Kad dete plače noću, budi se u isto vreme ili gleda „u ćošak“, narod je znao: noć mu je „ušla u dušu“. Zato su ga nosili tri puta preko praga – da ga vrate iz senke
Tri dana pred Mitrovdan: Verovalo se da tada duhovi obilaze domove i gledaju ko ih pamti
Uoči praznika Svetog Dimitrija, narod je ćutao, palio sveće i nije otvarao vrata posle mraka – jer se verovalo da mrtvi još jednom dolaze pred kuću
Vekovni prsten na prstu mrtvog: Zašto se pokojnici sahranjuju sa burmom i šta se dešava ako se skine
U srpskoj tradiciji, burma nije samo znak braka – već veza između duša. Zato se i posle smrti ostavlja na ruci, da pokojnik zna kome pripada – i da ne zaboravi put ka miru
Srbi na grob za Zadušnice prostiru stolnjake kao da je slava: Sveštenik otkrio koji je stav Srpske pravoslavne crkve o bizarnom običaju
U mnogim sredinama u Srbiji na groblje se za Zadušnice pored sveća iznosi i mnogo hrane.
Komentari(0)