Ovako se niko u istoriji nije zvao ni pre njega, ni posle njega
Nije retkost da se deca srednjovekovnih vladara, naročito ako nisu i sama stupila na presto, vremenom budu zaboravljena do te mere da im se u sadašnjosti čak i istoričari ni imena ne sećaju. To je češći slučaj kada su u pitanju ženska deca, ali ima slučajeva kada je zaborav sustigao i muške potomke slavnih dinastija. To je slučaj i sa ovim princem Nemanjića krajnje neobičnog imena.
Kralj Dragutin Nemanjić vladao je Srbijom u drugoj polovini 13. veka. Bio je sin kralja Uroša I i Jelene Anžujske i oženio se ugarskom princezom Katalinom. Sticajem istorijskih okolnosti, sa prestola ga je smenio brat – kralj Milutin, pa Dragutinova deca nikada nisu nasledila vlast i mnogo manje su istorijski poznata.
Sa Katalinom je Dragutin imao četvoro dete čija su imena upamćena – dva sina i dve ćerke, a naročito je interesantno ime njegovog najstarijeg sina. Princ se, naime, zvao – Urošic!
Loza Nemanjića
O ovom srpskom plemiću malo se zna, pa nije poznato ni poreklo ovog imena.
Kao najstariji sin, verovatno je od oca dobio na upravu neke teritorije, ali nije poznato koje ni kada, kao ni to da li je Urošic bio ženjen. Neki izvori navode da je on bio otac kesara Vojihne, jednog od istaknutih velikaša iz doba cara Dušana.
Lik mu je sačuvan na fresci loze Nemanjića u Dečanima. Manastir Tavna na Majevici, u Bosni smatra se zadužbinom njega i njegovog brata Vladislava. Neki izvori tvrde da je njihova, kao i njihovog oca, zadužbina i manastir Papraća.
Nedvosmisleno je poznato da se Urošic u jednom momentu zamonašio i da se nakon toga predstavljao kao monah Stefan. U istorijskim spisima se pominje da je umro mlad i sahranjen je u manastiru Svetog Ahilija u Arilju, zadužbini svog oca.
Prema legendi, iz groba mu je teklo miro, zbog čega ga je Srpska pravoslavna crkva proglasila za svetitelja. Praznik Svetog prepodobnog Stefana Urošica Mirotočivog obeležava se 11. novembra, po julijanskom kalendaru, odnosno 24. novembra po gregorijanskom kalendaru.
Mošti mu počivaju u manastiru Papraća kod Zvornika, gde su prenete iz manastira Svetog Ahilija u Arilju.
Kako se čuvao oganj u zimskoj noći: Da ne ugasne, da ne uđe zlo
U starim srpskim kućama oganj nije bio samo izvor toplote – bio je živo biće doma. Gasio se samo s poštovanjem, čuvao se pepelom i nikada nije ostajao sam
Zašto se stara slama ne izbacuje pre Nikoljdana: Verovanje koje štiti dom
U srpskim domaćinstvima nekada se znalo – slama iz ikona, badnjaka i kućnih ćoškova ne iznosi se dok ne prođe Sveti Nikola. Jer ona nije smeće – već čuvar doma i molitva u tišini
Kuvana repa s belim lukom: Jeftin, star, posan ručak koji se kuvao kad nema ništa
Kada bi nestalo mesa, brašna, jaja i svega „važnog“, u starim srpskim kuhinjama ostajala je repa. A kad se ona skuva s belim lukom – nahrani i telo i dušu
Od Aranđela do Božića: Dani kada se ne udara po stolu i ne tera gost iz kuće
U srpskoj tradiciji, period između Aranđelovdana i Božića bio je vreme tišine, sabranosti i duhovnog reda – kad se ne viče, ne lupi šakom o sto i ne odbija onaj koji dođe pod krov
Zašto su se ruke prale u tišini na dan slave: Zaboravljeno pravilo gostoprimstva
U starim srpskim kućama, pre nego što bi se sela za slavsku trpezu, ruke su se prale tiho, bez reči, ponekad i napolju – jer se verovalo da voda „pamti kako si dočekan“
Komentari(0)