U starim srpskim kućama, pre nego što bi se sela za slavsku trpezu, ruke su se prale tiho, bez reči, ponekad i napolju – jer se verovalo da voda „pamti kako si dočekan“
U vreme kada se slava dočekivala ne samo punom trpezom, već i punim srcem i pažnjom, svaki detalj u kući imao je svoje značenje. Među njima i jedan gotovo zaboravljen običaj: pranje ruku u tišini pre slavske večere. Nije to bila puka higijena, već čin poštovanja – prema domaćinu, gostu i svetitelju.
Posebno se ovaj običaj negovao u selima Šumadije, Pomoravlja i oko Starog Vlaha, gde su stariji ljudi govorili:
„Ruke se peru tiho, da voda ne odnese lepu reč.“
Voda kao svedok
Pranje ruku pred trpezom imalo je u sebi simbolično pročišćenje. Nije se samo ispirala prašina s puta – ispirale su se i brige, loše misli, i sve što ne treba unositi za sto gde je sveća upaljena za svetitelja.
Možda vas zanima:
Od Aranđela do Božića: Dani kada se ne udara po stolu i ne tera gost iz kuće
U srpskoj tradiciji, period između Aranđelovdana i Božića bio je vreme tišine, sabranosti i duhovnog reda – kad se ne viče, ne lupi šakom o sto i ne odbija onaj koji dođe pod krov
Uoči zimske slave: Zašto se kuća ne mete i ne presipa voda preko praga
U danima pred Aranđelovdan, Nikoljdan i Božić, srpski domaćini znali su – kuća se ne čisti na silu, ne izbacuje ništa preko praga i ne „dira tišina“ bez potrebe
Možda vas zanima:
Od Aranđela do Božića: Dani kada se ne udara po stolu i ne tera gost iz kuće
U srpskoj tradiciji, period između Aranđelovdana i Božića bio je vreme tišine, sabranosti i duhovnog reda – kad se ne viče, ne lupi šakom o sto i ne odbija onaj koji dođe pod krov
Uoči zimske slave: Zašto se kuća ne mete i ne presipa voda preko praga
U danima pred Aranđelovdan, Nikoljdan i Božić, srpski domaćini znali su – kuća se ne čisti na silu, ne izbacuje ništa preko praga i ne „dira tišina“ bez potrebe
Možda vas zanima:
Od Aranđela do Božića: Dani kada se ne udara po stolu i ne tera gost iz kuće
U srpskoj tradiciji, period između Aranđelovdana i Božića bio je vreme tišine, sabranosti i duhovnog reda – kad se ne viče, ne lupi šakom o sto i ne odbija onaj koji dođe pod krov
Uoči zimske slave: Zašto se kuća ne mete i ne presipa voda preko praga
U danima pred Aranđelovdan, Nikoljdan i Božić, srpski domaćini znali su – kuća se ne čisti na silu, ne izbacuje ništa preko praga i ne „dira tišina“ bez potrebe
U mnogim kućama, voda se iznosila u lavor, postavljala se na klupu ispred kuće ili kraj ognjišta, i gosti bi prilazili redom. Domaćin bi držao bokal, a voda bi tekla dok gost pere ruke – bez smeha, bez razgovora.
U nekim krajevima se govorilo:
„Ako gost pere ruke pa se smeje – ruke će mu zaboraviti gostoprimstvo.“
Ne govore ni domaćin ni gost
Tokom pranja ruku ni domaćin ne izgovara reč, već samo klimne glavom u znak dobrodošlice. Nema potrebe za pričom – čin govori više od reči.
Nakon pranja, ruke se brišu u peškir koji je spreman samo za tu priliku – često izvezen ili darovan za slavu. Peškir se ne deli. Svakom gostu pripada poseban, ili se peškir presavija tako da svako dobije „svoju stranu“.
Uloga vode u slavskom danu
U verovanju naših predaka, voda je živi element koji "pamti". Ako se koristi u haosu, vikom ili nemiru, „može da ponese mir iz kuće“. Zato se na dan slave, i u danima pred praznik, voda u kući koristi pažljivo:
– ne iznosi se iz kuće posle zalaska sunca
– ne presipa se preko praga
– ne koristi se za zalivanje ili pranje stvari koje nisu deo trpeze ili ikone
Čak se i voda u kojoj se mesi slavski kolač uzima sa molitvom, i ponekad se u nju stavlja zrno soli ili bosiljak.
Kada se običaj izgubio?
Nestao je kada su ruke počele da se peru „usput“, po navici, bez značenja. Kada su trpeze postale veće od razgovora, a sveće slabije od rasvete.
Danas se retko gde ovaj običaj poštuje – ali oni koji ga pamte, reći će ti:
„Nikad se ne desi da gost koji opere ruke u tišini ne ostane u lepom sećanju.“
Jer slavska trpeza nije samo hrana. To je mesto gde se ogleda kakvi smo prema onima koji dođu u miru.
I možda se baš zato nekada znalo:
„Ko ćuti dok pere ruke pred slavom – došao je iz poštovanja, ne iz potrebe.“
Kako se čuvao oganj u zimskoj noći: Da ne ugasne, da ne uđe zlo
U starim srpskim kućama oganj nije bio samo izvor toplote – bio je živo biće doma. Gasio se samo s poštovanjem, čuvao se pepelom i nikada nije ostajao sam
Zašto se stara slama ne izbacuje pre Nikoljdana: Verovanje koje štiti dom
U srpskim domaćinstvima nekada se znalo – slama iz ikona, badnjaka i kućnih ćoškova ne iznosi se dok ne prođe Sveti Nikola. Jer ona nije smeće – već čuvar doma i molitva u tišini
Kuvana repa s belim lukom: Jeftin, star, posan ručak koji se kuvao kad nema ništa
Kada bi nestalo mesa, brašna, jaja i svega „važnog“, u starim srpskim kuhinjama ostajala je repa. A kad se ona skuva s belim lukom – nahrani i telo i dušu
Od Aranđela do Božića: Dani kada se ne udara po stolu i ne tera gost iz kuće
U srpskoj tradiciji, period između Aranđelovdana i Božića bio je vreme tišine, sabranosti i duhovnog reda – kad se ne viče, ne lupi šakom o sto i ne odbija onaj koji dođe pod krov
Zašto su se ruke prale u tišini na dan slave: Zaboravljeno pravilo gostoprimstva
U starim srpskim kućama, pre nego što bi se sela za slavsku trpezu, ruke su se prale tiho, bez reči, ponekad i napolju – jer se verovalo da voda „pamti kako si dočekan“
Komentari(0)