U starim srpskim kućama oganj nije bio samo izvor toplote – bio je živo biće doma. Gasio se samo s poštovanjem, čuvao se pepelom i nikada nije ostajao sam
Zimi, kad vetar škripi oko strehe, a mrak padne brzo i traje dugo, vatra u kući postaje nešto više od ogreva. U staroj srpskoj tradiciji, ognjište je bilo srce doma, svetinja, tiha molitva koja pucketa, i ono što se nije gasilo tek tako.
Nije postojala noć u kojoj se oganj ostavljao sam, bez obzira da li je kuća puna ili pusta. Ako vatra utihne – tišina u kući više nije ista.
Vatra koja diše s domom
U pravim seoskim kućama, naročito u Šumadiji, na Pešteru, u Rađevini i Timočkoj krajini, loženje vatre nije bio tehnički posao – to je bio ritual. Vatra se palila s merom, ložila s poštovanjem i gasila u tišini, pokrivanjem pepelom, nikako vodom.
Možda vas zanima:
Zašto se pepeo iz ognjišta u januaru iznosi ka jugu, a ne ka severu
Ognjište pamti više od reči, a pepeo nosi više nego što izgleda. U zimskim danima, posebno posle praznika, pepeo se ne baca kako stigne – već s pravcem i poštovanjem
Zašto se dete prvo pogleda u ogledalo, pa tek onda nahrani
U srpskoj narodnoj tradiciji, ogledalo nije bilo samo staklo – već granica. Dete koje se pogleda pre zalogaja „zna sebe“, a kuća zna ko je u njoj prvi put gladan
Možda vas zanima:
Zašto se pepeo iz ognjišta u januaru iznosi ka jugu, a ne ka severu
Ognjište pamti više od reči, a pepeo nosi više nego što izgleda. U zimskim danima, posebno posle praznika, pepeo se ne baca kako stigne – već s pravcem i poštovanjem
Zašto se dete prvo pogleda u ogledalo, pa tek onda nahrani
U srpskoj narodnoj tradiciji, ogledalo nije bilo samo staklo – već granica. Dete koje se pogleda pre zalogaja „zna sebe“, a kuća zna ko je u njoj prvi put gladan
Možda vas zanima:
Zašto se pepeo iz ognjišta u januaru iznosi ka jugu, a ne ka severu
Ognjište pamti više od reči, a pepeo nosi više nego što izgleda. U zimskim danima, posebno posle praznika, pepeo se ne baca kako stigne – već s pravcem i poštovanjem
Zašto se dete prvo pogleda u ogledalo, pa tek onda nahrani
U srpskoj narodnoj tradiciji, ogledalo nije bilo samo staklo – već granica. Dete koje se pogleda pre zalogaja „zna sebe“, a kuća zna ko je u njoj prvi put gladan
Govori se:
„Ako ugušiš vatru naglo – ugušićeš i mir.“
Noću se vatra ne ostavlja gola
Kada dođe vreme za spavanje, žar se prekriva pepelom – da tinja, da „diše“, da ne ostane sam. Vatra se ne gasi do kraja, jer se verovalo da u mraku bez ognja „nešto drugo može da dođe“.
U nekim krajevima, starije žene su uveče, pred spavanje, izgovarale:
„Ognju moj, čuvaj noć i dom, kao što danju čuvaš decu i hleb.“
Niko ne udara po šporetu, niko ne viče pored vatre
U toku zime, oko ognjišta se ne galami, ne raspravlja i ne psuje. Vatra se poštuje. Kaže se da „plamen čuje reč i pamti je“, i da onaj koji psuje pored vatre „nosi nemir u dimu“.
Vatra se ne „čisti“ metlom kao običan pepeo. Prvo se prekrsti, pa se tiho zahvata. U nekim selima se i danas veruje da pepeo iz ognjišta „ne valja izbaciti bez molitve“.
Kad domaćin odlazi – vatra ostaje
Ako se kuća napušta, makar na dan, ostavlja se žar da tinja. To se zove „čuvanje ognja“, i bio je znak da kuća „nije sama“, da ima svoju dušu.
Domaćin bi pre izlaska tiho rekao:
„Da se vratimo tamo gde smo ložili, a ne da palimo iznova.“
Vatra nije svetlost – ona je prisustvo
Zato su naši stari znali: gde oganj ne gori, kuća nema šta da čuva. Vatra nije služila samo da ogreje ruke, već da podseti da neko postoji tu, da dom diše, i da se noć može dočekati s verom, a ne sa strahom.
Danas možda imamo grejanje, termostat i automatiku. Ali nema tog sistema koji zna da primi tišinu, kao što zna vatra. Zato se i danas, kad sve utihne, najlepši trenutak dogodi kad samo sedneš i slušaš kako oganj govori – a ti napokon ne moraš ništa da kažeš.
Evo kako su zaista izgledali poslednji sati Vuka Karadžića: Način na koji je skončao ostavlja bez teksta, do poslednjeg daha molio da mu ovo donesu iz Srbije
Preminuo je u Beču, daleko od rodnog Tršića i Srbije, a njegova smrt označila je kraj jedne epohe.
Veštačko, a izgleda kao da ga je sama priroda stvorila: Ovo jezero je izletište u okolini čuvene banje
Kako bi grad Aleksinac bio adekvatno snabdevan vodom, trebalo je izgraditi branu i pregraditi reku Moravicu. Na mestu na kome se danas nalazi Bovansko jezero nekada je postojalo selo istoimenog naziva. Sokobanja i Bovansko jezero
DANAS SU DETINJCI: Porodični praznik sa prelepom simbolikom - smatra se da ovaj običaj donosi mir i blagostanje domu
Pravoslavna crkva i njeni vernici danas obeležava Detinjce, radosni porodični praznik koji se slavi tačno tri nedelje pre Božića
Reč amanet čuli smo od naših starih mnogo puta: Ovaj drevni izraz ima duboko značenje, a evo iz kog jezika potiče
U srpskoj narodnoj književnosti i pesništvu, pojam amanet ima posebnu simboliku. U mnogim narodnim pesmama i pričama, junaci ostavljaju amanet svojim najbližima – obično roditelji ili stariji članovi porodice daju svoje poverenje mlađima, obavezivši ih da čuvaju tradiciju, imanje ili porodicu.
NAROD JE OBOŽAVAO, A MUŽA INTERESOVALA KAO LANJSKI SNEG Ko je bila srpska Mona Liza
Muzej Jevrema Grujića u Svetogorskoj ulici u Beogradu čuva portret kraljice Natalije Obrenović poznat pod nadimkom "Srpska Mona Liza". Autor ovog remek-dela bio je veliki srpski slikar Stevan Todorović (1832.-1925.).
Komentari(0)