Kako se čuvao oganj u zimskoj noći: Da ne ugasne, da ne uđe zlo
U starim srpskim kućama oganj nije bio samo izvor toplote – bio je živo biće doma. Gasio se samo s poštovanjem, čuvao se pepelom i nikada nije ostajao sam
U starim srpskim kućama oganj nije bio samo izvor toplote – bio je živo biće doma. Gasio se samo s poštovanjem, čuvao se pepelom i nikada nije ostajao sam
Uskrs je jedan od najvažnijih hrišćanskih praznika koji je u srpskoj tradiciji ispraćen mnogim običajima i verovanjima. Među njima posebno mesto zauzima verovanje u vaskršnji oganj i tzv. „neizgorelu sveću“, čiji su se plamen i ponašanje pažljivo pratili radi predskazivanja budućnosti i zaštite doma.
U tradicionalnim srpskim kućama, ognjište nije bilo samo mesto za kuvanje – bilo je centar sveta. Vatra se nije gasila bez molitve, pepeo nije iznošen bez reči, a oganj se poštovao kao živo biće.
Iako je u svom zaveštanju izrazio da bude kremiran, želja mu nije uslišena zato što u to vreme kod nas nije postojao nijedan krematorijum. Decembra 1904. godine osmorica intelektualaca osnovalo i vlastima prijavilo društvo "Oganj", ali prvi krematorijum "zaživeo" tek 1964. godine
Hrišćanstvo je dugo zabranjivalo spaljivanje (osim kada su u pitanju bile "veštice" i crnci), ističući da je ono protivno telesnom vaskrsenju.