Peškir za štalu: Zašto su žene u Podrinju tkale poseban peškir koji se nikada nije unosio u kuću
U selima uz Drinu postojao je neobičan običaj – tkanje i kačenje posebnog peškira na vrata štale. Nije služio za brisanje, već za zaštitu. Nije se unosio u kuću, niti prao. Imao je svoju šaru, svrhu i dušu.

U mnogim selima gornjeg Podrinja – od Ljubovije do Krupnja – žene su tokom zime tkale poseban peškir, ne za sebe, ne za goste, već za… štalu. Ovaj peškir, poznat kao „vezan za rog“ ili „peškir za stoku“, kačio se na vrata štale, tik iznad ulaza, i ostajao tamo tokom cele godine. Verovalo se da donosi zdravlje kravama, teladi i konjima, da štiti od uroka i bolesti, i da “čuva mleko u kući”. Niko ga nije smeo uneti unutra – jer se verovalo da se tada “sila iznosi”.
Ne piši na zid – tkanje govori
Ovaj peškir nije bio kao drugi. Nije imao cvetne motive, niti ženstvene boje. Umesto toga, tkale su se stroge, geometrijske šare – najčešće „rogovi“, „konjska glava“, „stepenik“, „kandža“ ili „zatvorena vrata“. Boje su bile tamnije: crvena, braon, plava.
Možda vas zanima:

SRPSKI KAMENOVI SPOTICANJA: Zašto se verovalo da neki kamenovi nose posebnu magijsku moć?
U srpskoj narodnoj tradiciji, određeni kamenovi, poznati kao „kamenovi spoticanja“, smatrani su posebnim predmetima koji poseduju magijske moći. Ovi kamenovi imali su značajnu ulogu u brojnim običajima, ritualima i verovanjima koja su se prenosila kroz generacije, oblikujući narodnu kulturu i verovanja.

Ivanjdan i hod po jutarnjoj rosi: Zašto se 7. jula hoda bos po travi – i šta to leči?
U srpskoj tradiciji, ako ustaneš pre sunca i bosi pređeš kroz rosnu livadu – izlečićeš dušu, telo i snove
Možda vas zanima:

SRPSKI KAMENOVI SPOTICANJA: Zašto se verovalo da neki kamenovi nose posebnu magijsku moć?
U srpskoj narodnoj tradiciji, određeni kamenovi, poznati kao „kamenovi spoticanja“, smatrani su posebnim predmetima koji poseduju magijske moći. Ovi kamenovi imali su značajnu ulogu u brojnim običajima, ritualima i verovanjima koja su se prenosila kroz generacije, oblikujući narodnu kulturu i verovanja.

Ivanjdan i hod po jutarnjoj rosi: Zašto se 7. jula hoda bos po travi – i šta to leči?
U srpskoj tradiciji, ako ustaneš pre sunca i bosi pređeš kroz rosnu livadu – izlečićeš dušu, telo i snove
Možda vas zanima:

SRPSKI KAMENOVI SPOTICANJA: Zašto se verovalo da neki kamenovi nose posebnu magijsku moć?
U srpskoj narodnoj tradiciji, određeni kamenovi, poznati kao „kamenovi spoticanja“, smatrani su posebnim predmetima koji poseduju magijske moći. Ovi kamenovi imali su značajnu ulogu u brojnim običajima, ritualima i verovanjima koja su se prenosila kroz generacije, oblikujući narodnu kulturu i verovanja.

Ivanjdan i hod po jutarnjoj rosi: Zašto se 7. jula hoda bos po travi – i šta to leči?
U srpskoj tradiciji, ako ustaneš pre sunca i bosi pređeš kroz rosnu livadu – izlečićeš dušu, telo i snove
Uzorci nisu bili dekorativni – već zaštitni. Starije žene su znale da prepoznaju po šarama ko je tkao za konja, a ko za kravu.
Kako se peškir postavljao?
Na Đurđevdan, o Svetom Savi ili pred zimu – zavisno od sela – peškir se vezao za drveni klin iznad vrata štale ili direktno na rog na tavanu. Pre postavljanja, žena bi tri puta provukla peškir kroz ruke i šapnula:
„Da mi bude sve živo, zdravo i tiho.“
Peškir se nije dirao. Nije se smeo skinuti do sledeće godine. Ako padne – smatrao se ozbiljnim upozorenjem da nešto nije u redu sa stokom.
Ko je smeo da ga tka?
Peškir za štalu nije mogla tkati svaka žena. To je najčešće radila domaćica kuće ili snaja koja je prvi put postala gazdarica. Verovalo se da ako peškir tka neko ko je zavidan, ili u lošim mislima, neće zaštititi stoku – već joj odmoći.
U nekim selima, peškir je dobijala mlada pri udaji – da „ponese sreću štali u novoj kući“.
Peškir koji ne briše – nego čuva
Zanimljivo je da se ovaj peškir nikada nije koristio kao funkcionalan predmet. Nije služio za ruke, lice, niti kuhinju. Bio je isključivo simbolički predmet – kombinacija molitve, amajlije i porodične tradicije.
Po isteku godine, peškir se ili spaljivao, ili ostavljao među stare stvari na tavan, ali se nikada nije koristio za nešto drugo. Ako je štala bila zdrava cele godine, žena bi peškiru pre skidanja zahvalila – šapatom.
Zaboravljeno, ali ne izbrisano
Danas je ovaj običaj gotovo nestao. Mlade žene ga ne poznaju, a stari peškiri se ponekad mogu videti kao ukras na zidu ili kao “etno dekor” u restoranima – bez da iko zna šta su nekada značili.
Ipak, u selima kao što su Donja Orovica, Gornja Trešnjica i Banjevac, još uvek se priča o tim peškirima. U pojedinim domaćinstvima, baka još uvek okači jedan stari, izbledeli peškir “za svaki slučaj”.
Tkanje kao tiha molitva
Peškir za štalu je podsećanje da je nekada svaki deo domaćinstva bio važan, da su žene u običnim stvarima unosile simboliku i zaštitu, i da ništa nije bilo slučajno – ni šara, ni dan, ni konac.
Možda ga više ne vežemo iznad vrata – ali vredi ga se setiti, zbog načina na koji je jedan komad tkanine znao da čuva celu kuću.

Ko je odlučio da Dositej Obradović i Vuk Stefanović Karadžić počivaju rame uz rame? Večnost spojila pismenost pod istim drvetom tišine
Mada su se u životu razmimoilazili u mišljenjima, Dositej Obradović i Vuk Stefanović Karadžić danas leže jedan pored drugog — simbolično ujedinjeni u smrti. Njihova večna kuća nalazi se u porti Saborne crkve u Beogradu, mestu koje nosi više značenja nego što se na prvi pogled čini.

U senci kneza Lazara: Tajanstveni život vojvode Ivana Kosančića
Ime mu se šapuće u stihovima, ali istorija o njemu gotovo da ćuti. Ivan Kosančić je jedan od najmističnijih srpskih junaka — slavljen u epskim pesmama, ali skriven u senkama istorijskih zapisa. Ko je zapravo bio vojvoda koji je pre polaska na Kosovo ugledao tursku vojsku i doneo kobnu vest?

Krstonoša ne stari: Običaj koji nosi i leči
Krstonoše su više od nosilaca ikona — one su čuvari običaja, predanja i zajedničke molitve. U mnogim selima Srbije, još uvek postoji nepokidana nit između naroda i svetih litija koje se vekovima obnavljaju, bez prekida.

Ovo je najjezivija srpska izreka! Mnogi nisu ni svesni njenog jezivog značenja, korene vuče iz doba Osmajlija
Ova izreka se spominje u našoj poznatoj srpskoj pesmi

Šapat hrasta i krst u kori: Kako drvo postaje sveto u Srbiji?
U srcu srpske tradicije ne stoji crkva, već drvo. Sa uklesanim krstom, zapis čuva uspomene na molitve pod otvorenim nebom i tišinu u kojoj su ljudi verovali da Bog sluša.
Komentari(0)