ZAŠTO SE STARI SRBI PLAŠILI PONOĆI: Verovanja o magijskim moćima sredine noći

Kiza R

17:00

Kultura 0

Ponoć je u srpskoj narodnoj tradiciji oduvek imala specifično mesto, obavijena tajanstvenošću i mističnim verovanjima. Naši preci smatrali su da je upravo ponoć trenutak kada je granica između svetova najtanja, a natprirodne sile najaktivnije.

mesec
Shutterstock

Ponoć kao trenutak prelaza između dva sveta

U srpskom narodnom predanju, ponoć nije bila samo sredina noći već je predstavljala vreme kada se susreću stvarni i natprirodni svetovi. Smatralo se da u ovom kratkom periodu bića poput duhova, vampira, vila i veštica mogu slobodno da lutaju i da ostvaruju svoj uticaj na ljude.

Zbog toga su mnogi običaji i rituali bili povezani sa zaštitom od ovih sila upravo u ponoć, a naši preci su izbegavali da tada budu van kuće ili sami na otvorenom.

Verovanja o vampirima i utvarama

Jedan od najjačih strahova vezanih za ponoć bio je strah od vampira. Prema verovanjima, vampiri bi se dizali iz svojih grobova upravo u ponoć kako bi lutali selima, uznemiravali ljude i uzimali im životnu energiju. Da bi se zaštitili od ovih bića, ljudi su noću zatvarali prozore i vrata, crtali zaštitne simbole ili ostavljali beli luk oko pragova i prozora.

Postojala su i verovanja o duhovima preminulih koji bi ponoć koristili da posete svoja stara prebivališta. Zbog toga je narod imao običaj da ostavlja sveću upaljenu tokom cele noći, kao znak poštovanja i zaštite.

Zaštitni rituali i običaji

Da bi se zaštitili od opasnosti koje ponoć donosi, ljudi su koristili različite rituale. Jedan od najčešćih bio je izgovaranje molitvi ili posebnih bajalica neposredno pre ponoći, što je trebalo da odbije zle sile.

U nekim delovima Srbije, bio je običaj da se na prag kuće ili oko kreveta stave posebni predmeti poput soli, žita ili ugljevlja. Verovalo se da ovi predmeti imaju moć da spreče negativne energije i natprirodna bića da uđu u kuću.

Narodne priče i legende o ponoći

Srpska sela su puna priča o ljudima koji su u ponoć imali susrete sa natprirodnim bićima. Jedna poznata legenda govori o čoveku iz Šumadije koji je ponoć dočekao na raskrsnici puteva, gde je navodno video vile koje su igrale kolo. Prema legendi, čovek je ostao nem i bolestan do kraja života, što je dodatno ojačalo strah od ponoći među stanovništvom.

Druge priče pričaju o susretima sa crnim psima, zagonetnim strancima ili svetlećim kuglama koje bi se pojavljivale u ponoć, a sve ove pojave tumačene su kao loši znaci ili upozorenja.

Pozitivna strana ponoći – vreme magije i proricanja

Iako se ponoć uglavnom smatrala opasnom, u srpskoj tradiciji imala je i svoju pozitivnu stranu. Verovalo se da je ponoć najbolje vreme za izvođenje raznih magijskih rituala, ljubavnih bajalica ili proricanja budućnosti. Devojke su u ponoć često bacale vodu ili ogledala, nadajući se da će u njima ugledati lik svog budućeg muža.

Savremeni pogled na verovanja o ponoći

Danas su mnogi od ovih običaja zaboravljeni ili se održavaju samo kao deo folklorne baštine. Međutim, fascinacija ponoći i dalje postoji, a priče i legende nastavljaju da žive u narodnoj kulturi, prenoseći se s generacije na generaciju.

Očuvanje i ponovno oživljavanje ovih verovanja nije samo deo očuvanja kulturnog identiteta već i podsećanje na duboke psihološke korene koji su oblikovali odnos naših predaka prema nepoznatom, tajanstvenom i natprirodnom svetu.

Tagovi:

Komentari(0)

Loading