Kad je Pavle Vuisić umro na sahranu su mu došli samo supruga i pop: Njegova poslednja želja šokirala je javnost
Poslednja želja Pavla Vuisića bila mu je uslišena, a na sahranu došla mu je samo žena.
Prošlo je više od 30 godina od smrti čuvene glumačke legende, Pavla Vuisića. Desetog jula 1926. godine, kada je velikan našeg glumišta došao na svet, verovatno niko nije ni pomislio da je rođen umetnik koji će promeniti dotadašnji trend oživljavanja likova pred kamerama i na potpuno drugačiji, komičan i ironičan način osvajati gledaoce.
Uprkos činjenici da nije bio školovan glumac i da je svojevremeno maštao o tome da postane pravnik, jedan od najvećih filmskih umetnika Srbije tokom svog glumačkog veka odigrao je preko sto uloga na kojima su mu tada zavideli, a situacija nije drugačija ni danas. Međutim, i pored svog talenta, retko je dobijao glavne role.
Da je uvek bio specifičan i poseban na svaki mogući način dokazuje i njegov testament koji je Pavle svojeručno napisao na jednom papiru nakon što je neki novinar greškom objavio da je glumac preminuo:
Možda vas zanima:

Mrgud velikog srca: Životna priča Pavla Vuisića, večitog boema koji je mrzeo glumu!
Pavle je umeo da odbije i najbolju ponudu za film kako bi ostao na svojoj barci i uživao pored Save ili bi odlazio u svoje omiljene kafane kojima je svakodnevno iznova nalazio nove zamerke

Ovi glumci su pred kamerama glumili najbolje prijatelje, a ustvari se prezirali: Do smrti živeli u zavadi zbog....
Na malim ekranima su nam delovali kao najbolji prijatelji, međutim, to u njihovim privatnim životima nije bio slučaj
Možda vas zanima:

Mrgud velikog srca: Životna priča Pavla Vuisića, večitog boema koji je mrzeo glumu!
Pavle je umeo da odbije i najbolju ponudu za film kako bi ostao na svojoj barci i uživao pored Save ili bi odlazio u svoje omiljene kafane kojima je svakodnevno iznova nalazio nove zamerke

Ovi glumci su pred kamerama glumili najbolje prijatelje, a ustvari se prezirali: Do smrti živeli u zavadi zbog....
Na malim ekranima su nam delovali kao najbolji prijatelji, međutim, to u njihovim privatnim životima nije bio slučaj
Možda vas zanima:

Mrgud velikog srca: Životna priča Pavla Vuisića, večitog boema koji je mrzeo glumu!
Pavle je umeo da odbije i najbolju ponudu za film kako bi ostao na svojoj barci i uživao pored Save ili bi odlazio u svoje omiljene kafane kojima je svakodnevno iznova nalazio nove zamerke

Ovi glumci su pred kamerama glumili najbolje prijatelje, a ustvari se prezirali: Do smrti živeli u zavadi zbog....
Na malim ekranima su nam delovali kao najbolji prijatelji, međutim, to u njihovim privatnim životima nije bio slučaj
"Testament Pavla Vuisića, rođenog od majke Radmile i oca Miša, koji dana prvog novembra 1982. godine, pri čistoj svesti i zdravoga uma sastavlja ovu poruku. Mirjani, ženi mi, sve što imam za slučaj da odapnem, ostavljam, s tim da razumno rasproda ili otuđi imovinu moju, odnosno svoju, a ako ne bude u stanju da imovinom raspolaže, da to samo sud može uraditi. Mirjana, ako posle mene ostane, ima da me sahrani sa svim adetima i čestima crkve pravoslavne, sa šest popova da se pred mojim telom vide i čuju. Sahraniti me ima u grobnicu našu, govor posmrtni ili slično da se čuo nije. Ovijeh šest popova (koje za inat hoću) da sve ono što se oko groba radi, rade i šute. Šute (ćute). Neka u sebi pjevaju. Pošto mislim mreti, što bih i onako sve ovo pisao, još da vas zamolim da mi nikakav komunist ni govora, ali niti jedne reči ne progovori, jerbo ću se u grobu prevrnuti i ne samo prevrnuti, već i ustati iz groba da ga noću morim i da mu, njemu i svima, koliko ih je na svetu, je*** mater..."
Testament je originalno objavljen u biografiji Pavla Vuisića "Posle fajronta", autora Aleksandra Đuričića. Interesantno je i to da je jednom kada je počeo da se deli i umnožava po mrežama iz njega, slučajno ili namerno, izbačena jedna reč - komunist, što je potpuno promenilo smisao napisanog.
Ispalo je da glumac nije želeo da mu na sahrani iko drži govor što nije istina. Sve napisano nakon odnosi se isključivo na njegovu želju da to ne učini neki komunista. Ovo je u razgovoru za Nedeljnik od pre nekoliko godina objasnila i Pavlova udovica Mirjana.
Velikan srpske scene preminuo je 1. oktobra 1988. godine. u Beogradu.
Nije želeo da iko prisustvuje pogrebu osim njegove žene, a u poslednjoj verziji njegovog testamenta piše:
- Molim da se smrt objavi tri dana posle pogreba.
Želeo je da umre nečujno, da to ne bude vest. Niko da ne slavi život koji on nije voleo. Na sahrani nije bilo nikog, samo njegova Mirjana. Nije bilo umrlice, ni slike. I jedan pop kog je dovela. I nije mu rekla ko je pokojnik.
- Samo sam rekla da se zove Pavle... - navela je.

Ovo žensko ime se danas ne daje devojčicama: Palo je u zaborav, nećete ga nigde čuti
Posmatrano zajedno sa imenima koja vode poreklo iz latinskog jezika, ovde osnova "vita" znači "život"

Ova molitva Presvetoj Bogorodici se izgovara nedeljom! Veruje se da reči donose mir, sreću i blagostanje!
Jake reči molitve Presvetoj Bogorodici nedeljom

MISTERIOZNI KAMENI KRSTOVI ISTOČNE SRBIJE: Zašto su se nekada podizali bez imena pokojnika?
Širom istočne Srbije, naročito u oblastima oko Timoka, Negotina i Zaječara, i danas se mogu videti neobični kameni krstovi bez natpisa, imena ili godina. Za razliku od tipičnih nadgrobnih spomenika, ovi krstovi nisu vezani za konkretne ljude, već predstavljaju deo starog običaja za koji mnogi veruju da potiče još iz predhrišćanskog perioda.

BILJKA KOJA "VRAĆA VID": Kako se vidova trava nekada koristila u srpskoj narodnoj medicini?
Vidova trava, danas skoro zaboravljena biljka, imala je posebno mesto u tradicionalnoj srpskoj narodnoj medicini. Smatrana moćnim lekom za oči i vid, ova biljka bila je deo posebnih rituala i verovanja koja su vekovima praktikovana širom Srbije.

TAJNA PRVOG OTISKA "GORSKOG VIJENCA": Kako je Njegoševo delo skriveno i spaseno od cenzure?
"Gorski vijenac", epsko delo Petra II Petrovića Njegoša, danas je jedan od simbola srpske i crnogorske kulture, ali malo je poznato koliko je dramatična bila njegova štamparska istorija. Prvo izdanje ovog slavnog dela, objavljeno 1847. godine u Beču, štampano je pod izuzetno teškim uslovima i uz veliku tajnost, kako bi se sačuvalo od stroge austrougarske cenzure.
Komentari(0)