Kad je Pavle Vuisić umro na sahranu su mu došli samo supruga i pop: Njegova poslednja želja šokirala je javnost
Poslednja želja Pavla Vuisića bila mu je uslišena, a na sahranu došla mu je samo žena.
Prošlo je više od 30 godina od smrti čuvene glumačke legende, Pavla Vuisića. Desetog jula 1926. godine, kada je velikan našeg glumišta došao na svet, verovatno niko nije ni pomislio da je rođen umetnik koji će promeniti dotadašnji trend oživljavanja likova pred kamerama i na potpuno drugačiji, komičan i ironičan način osvajati gledaoce.
Uprkos činjenici da nije bio školovan glumac i da je svojevremeno maštao o tome da postane pravnik, jedan od najvećih filmskih umetnika Srbije tokom svog glumačkog veka odigrao je preko sto uloga na kojima su mu tada zavideli, a situacija nije drugačija ni danas. Međutim, i pored svog talenta, retko je dobijao glavne role.
Da je uvek bio specifičan i poseban na svaki mogući način dokazuje i njegov testament koji je Pavle svojeručno napisao na jednom papiru nakon što je neki novinar greškom objavio da je glumac preminuo:
Možda vas zanima:
Pavle Vuisić – glumac sa Save koga je Orson Vels proglasio najboljim na svetu
U svetu filma, titule se teško osvajaju, a još teže zaslužuju. Ipak, jedan skromni beogradski glumac, poznat po nepatvorenoj harizmi i osobenoj glumi, dobio je priznanje koje se retko čuje – od samog Orsona Velsa.
POTEGAO PIŠTOLJ NA KOLEGU, SVEČANO OTVORIO WC NA SPLAVU: Filmska životna priča Pavla Vuisića, ostavio čak TRI TESTAMENTA
Ljubav našeg naroda prema Pavlu Vuisiću kao glumcu proporcionalna je našoj potpunoj neupućenosti u njegovu biografiju, privatni život, politička gledišta i svetonazor, depresiju koju je lečio alkoholom, i njegovu omrazu prema glumi.
Možda vas zanima:
Pavle Vuisić – glumac sa Save koga je Orson Vels proglasio najboljim na svetu
U svetu filma, titule se teško osvajaju, a još teže zaslužuju. Ipak, jedan skromni beogradski glumac, poznat po nepatvorenoj harizmi i osobenoj glumi, dobio je priznanje koje se retko čuje – od samog Orsona Velsa.
POTEGAO PIŠTOLJ NA KOLEGU, SVEČANO OTVORIO WC NA SPLAVU: Filmska životna priča Pavla Vuisića, ostavio čak TRI TESTAMENTA
Ljubav našeg naroda prema Pavlu Vuisiću kao glumcu proporcionalna je našoj potpunoj neupućenosti u njegovu biografiju, privatni život, politička gledišta i svetonazor, depresiju koju je lečio alkoholom, i njegovu omrazu prema glumi.
Možda vas zanima:
Pavle Vuisić – glumac sa Save koga je Orson Vels proglasio najboljim na svetu
U svetu filma, titule se teško osvajaju, a još teže zaslužuju. Ipak, jedan skromni beogradski glumac, poznat po nepatvorenoj harizmi i osobenoj glumi, dobio je priznanje koje se retko čuje – od samog Orsona Velsa.
POTEGAO PIŠTOLJ NA KOLEGU, SVEČANO OTVORIO WC NA SPLAVU: Filmska životna priča Pavla Vuisića, ostavio čak TRI TESTAMENTA
Ljubav našeg naroda prema Pavlu Vuisiću kao glumcu proporcionalna je našoj potpunoj neupućenosti u njegovu biografiju, privatni život, politička gledišta i svetonazor, depresiju koju je lečio alkoholom, i njegovu omrazu prema glumi.
"Testament Pavla Vuisića, rođenog od majke Radmile i oca Miša, koji dana prvog novembra 1982. godine, pri čistoj svesti i zdravoga uma sastavlja ovu poruku. Mirjani, ženi mi, sve što imam za slučaj da odapnem, ostavljam, s tim da razumno rasproda ili otuđi imovinu moju, odnosno svoju, a ako ne bude u stanju da imovinom raspolaže, da to samo sud može uraditi. Mirjana, ako posle mene ostane, ima da me sahrani sa svim adetima i čestima crkve pravoslavne, sa šest popova da se pred mojim telom vide i čuju. Sahraniti me ima u grobnicu našu, govor posmrtni ili slično da se čuo nije. Ovijeh šest popova (koje za inat hoću) da sve ono što se oko groba radi, rade i šute. Šute (ćute). Neka u sebi pjevaju. Pošto mislim mreti, što bih i onako sve ovo pisao, još da vas zamolim da mi nikakav komunist ni govora, ali niti jedne reči ne progovori, jerbo ću se u grobu prevrnuti i ne samo prevrnuti, već i ustati iz groba da ga noću morim i da mu, njemu i svima, koliko ih je na svetu, je*** mater..."
Testament je originalno objavljen u biografiji Pavla Vuisića "Posle fajronta", autora Aleksandra Đuričića. Interesantno je i to da je jednom kada je počeo da se deli i umnožava po mrežama iz njega, slučajno ili namerno, izbačena jedna reč - komunist, što je potpuno promenilo smisao napisanog.
Ispalo je da glumac nije želeo da mu na sahrani iko drži govor što nije istina. Sve napisano nakon odnosi se isključivo na njegovu želju da to ne učini neki komunista. Ovo je u razgovoru za Nedeljnik od pre nekoliko godina objasnila i Pavlova udovica Mirjana.
Velikan srpske scene preminuo je 1. oktobra 1988. godine. u Beogradu.
Nije želeo da iko prisustvuje pogrebu osim njegove žene, a u poslednjoj verziji njegovog testamenta piše:
- Molim da se smrt objavi tri dana posle pogreba.
Želeo je da umre nečujno, da to ne bude vest. Niko da ne slavi život koji on nije voleo. Na sahrani nije bilo nikog, samo njegova Mirjana. Nije bilo umrlice, ni slike. I jedan pop kog je dovela. I nije mu rekla ko je pokojnik.
- Samo sam rekla da se zove Pavle... - navela je.
Kako se čuvao oganj u zimskoj noći: Da ne ugasne, da ne uđe zlo
U starim srpskim kućama oganj nije bio samo izvor toplote – bio je živo biće doma. Gasio se samo s poštovanjem, čuvao se pepelom i nikada nije ostajao sam
Zašto se stara slama ne izbacuje pre Nikoljdana: Verovanje koje štiti dom
U srpskim domaćinstvima nekada se znalo – slama iz ikona, badnjaka i kućnih ćoškova ne iznosi se dok ne prođe Sveti Nikola. Jer ona nije smeće – već čuvar doma i molitva u tišini
Kuvana repa s belim lukom: Jeftin, star, posan ručak koji se kuvao kad nema ništa
Kada bi nestalo mesa, brašna, jaja i svega „važnog“, u starim srpskim kuhinjama ostajala je repa. A kad se ona skuva s belim lukom – nahrani i telo i dušu
Od Aranđela do Božića: Dani kada se ne udara po stolu i ne tera gost iz kuće
U srpskoj tradiciji, period između Aranđelovdana i Božića bio je vreme tišine, sabranosti i duhovnog reda – kad se ne viče, ne lupi šakom o sto i ne odbija onaj koji dođe pod krov
Zašto su se ruke prale u tišini na dan slave: Zaboravljeno pravilo gostoprimstva
U starim srpskim kućama, pre nego što bi se sela za slavsku trpezu, ruke su se prale tiho, bez reči, ponekad i napolju – jer se verovalo da voda „pamti kako si dočekan“
Komentari(0)