NEMA VIŠE CICVARIĆA Svi ste čuli za čuvenu pesmu, EVO ko su ZAPRAVO BILI vladari muzičke scene MALOG PARIZA
Šabac je nekada bio poznat po kafanskoj muzici, a skoro da nije bilo čoveka koji nije čuo za muzičku porodicu Cicvarić iz šabačke Male. Bili su neizbežni na slavama, svadbama, proševinama. Nekada su svirali i dan i noć.
Družina Cicvarića obeležila je šabačko zlatno doba.
Osnivač loze šabačkih Cicvarića je Omer Cicvarić. Po legendi Omer je za vreme dvojne vladavine sakupio ostatke violine koju je jedan šabački beg razbio iz besa. Omer je parčad odneo u šabačku Mahalu gde ih je spojio. Po priči Omer je već svirao na rođenju Jevremovog sina Miloša 1829. Ali zasigurno muziciranje možemo otkriti po anegdotskoj pesmi koja pominje Paju Alimpića.
U toku šabačkog zlatnog doba sviraće tri družine Cicvarića: Omerova, Begina i Bakina družina. Omerova do 1870, Begina družina do 1901, i Bakina do 1913. Svaka družina označava jednu generaciju Cicvarića, a njihovo trajanje završava smrću kapelnika. Sasvim logično, svaki od primaša svirao je u prethodećoj družini. Bega je Omerov, Baka je Begin sin, itd. Svoj muzički vrhunac Cicvarići su ostvarili za vreme Bakinog vođstva (od 1900—1912). Baka, pored toga što je svirao, napisao je i komponovao najveći deo pesama.
Muzicirali su tokom tri veka, i još uvek, u određenom, smislu muziciraju, sada njihovi potomci, kao i nekada slavni orkestar njihovih predaka. Za ta tri veka ova brojna muzička porodica iznedrila je znatan broj vrsnih lirkih muzičara.
Stanislav Vinaver beleži da su Cicvarići svirali i na proslavi Nove 1902. godine koju je organizovao njegov otac, doktor Avram Vinaver. Na toj svečanosti se pevala njihova čuvena pesma “Rod rodila kruška ranka” (zbog koje tada mali Vinaver nije želeo da krene na spavanje da bi čuo deo gde se pominje njegov otac).
Legenda kaže da je Omer svirao već na rođenju Jevremovog sina, Miloša Obrenovića, 1829, nazvanog po slavnom Milošu Obrenoviću, i da je tom prilikom, inače škrt Miloš, i sam merački proslavio rođenje, da se nije štedeo i izdašno je darivao Šabac.
Što po beogradskoj, što po lokalnoj štampi (piše Šabački glasnik, tridesetih godina) Omer i Bego će svirati srpskom knezu Mihajlu, prilikom jedne od šabačkih poseta.
Bili su nadaleko poznati.
Milutin Popović Zahar je komponovao čitav ciklus pesama o Šapcu i Cicvarićima, a jedna od njih je i “Nema više Cicvarića”, koju izvodi Radiša Marković.
Danas jedna od većih ulica u šabačkoj Mali nosi naziv Cicvarića.
KAKO SE BIRA SLAVA: Porodični zaštitnik kao nit identiteta
Mnogi se pitaju: zašto baš taj svetac, a ne neki drugi? Srpska slava nije samo običaj – ona je prvo nematerijalno kulturno dobro iz naše zemlje upisano na UNESKO listu. To je jedinstvena duhovna praksa koja povezuje generacije, gde svako domaćinstvo ima svog nebeskog zaštitnika – krsno ime.
Urezano u prag: Zašto su Srbi nekada svoje ime urezivali na kući
U selima zapadne i južne Srbije, na starim drvenim kućama i danas se mogu videti urezana imena, godine i poneki krstić iznad vrata. Neki misle da su to samo oznake starih majstora ili dekorativni detalji, ali zapravo se iza tih tragova krije ozbiljan običaj i snažna poruka domaćina.
Običaj „nošenja noći“: Zašto su naši stari decu nosili preko praga kad padne mrak
Kad dete plače noću, budi se u isto vreme ili gleda „u ćošak“, narod je znao: noć mu je „ušla u dušu“. Zato su ga nosili tri puta preko praga – da ga vrate iz senke
Tri dana pred Mitrovdan: Verovalo se da tada duhovi obilaze domove i gledaju ko ih pamti
Uoči praznika Svetog Dimitrija, narod je ćutao, palio sveće i nije otvarao vrata posle mraka – jer se verovalo da mrtvi još jednom dolaze pred kuću
Vekovni prsten na prstu mrtvog: Zašto se pokojnici sahranjuju sa burmom i šta se dešava ako se skine
U srpskoj tradiciji, burma nije samo znak braka – već veza između duša. Zato se i posle smrti ostavlja na ruci, da pokojnik zna kome pripada – i da ne zaboravi put ka miru
Komentari(0)