SRPSKI VLADAR TUŽNE SUDBINE: Trebalo je da bude NAJMOĆNIJI CAR, a danas ga pamte samo po nadimku
Sa njim je prekinuta loza Nemanjića i počelo je stradanje srpskog naroda.
Car Uroš Nemanjić dobro je poznata ličnost srpskog Srednjeg veka. Istorija ga je upamtila kao jedinog sina cara Dušana, kao poslednjeg srpskog cara i čoveka čijom smrću se ugasila dinastija Nemanjića, a ponajviše po nadimku – Nejaki.
Njegovom smrću ugasila se loza Nemanjića, a zaborav je pokrio slavne dane srpske srednjovekovne države. Simbolično, baš kao što je u zapećku sećanja i skrajnut od svih, još za života bio i sam Uroš.
Ovo je priča o njemu…
Možda vas zanima:
Legenda o caru Urošu: Istina o izgubljenom blagu
Narodna predanja tvrde da je poslednji nemanjićki car, Uroš V, poznat kao „Nejaki“, ostavio iza sebe ogromno blago. Ali gde je ono nestalo?
Tvrđava Zvečan – čuvar severnog Kosova kroz vekove
Na strmoj vulkanskoj kupi iznad reke Ibar, uzdiže se tvrđava Zvečan – jedan od najstarijih i najznačajnijih srednjovekovnih gradova Srbije. Kao strateško uporište i kraljevski dvor Nemanjića, Zvečan je bio svedok uspona srpske države, ali i burnih borbi koje su oblikovale našu istoriju.
Možda vas zanima:
Legenda o caru Urošu: Istina o izgubljenom blagu
Narodna predanja tvrde da je poslednji nemanjićki car, Uroš V, poznat kao „Nejaki“, ostavio iza sebe ogromno blago. Ali gde je ono nestalo?
Tvrđava Zvečan – čuvar severnog Kosova kroz vekove
Na strmoj vulkanskoj kupi iznad reke Ibar, uzdiže se tvrđava Zvečan – jedan od najstarijih i najznačajnijih srednjovekovnih gradova Srbije. Kao strateško uporište i kraljevski dvor Nemanjića, Zvečan je bio svedok uspona srpske države, ali i burnih borbi koje su oblikovale našu istoriju.
Možda vas zanima:
Legenda o caru Urošu: Istina o izgubljenom blagu
Narodna predanja tvrde da je poslednji nemanjićki car, Uroš V, poznat kao „Nejaki“, ostavio iza sebe ogromno blago. Ali gde je ono nestalo?
Tvrđava Zvečan – čuvar severnog Kosova kroz vekove
Na strmoj vulkanskoj kupi iznad reke Ibar, uzdiže se tvrđava Zvečan – jedan od najstarijih i najznačajnijih srednjovekovnih gradova Srbije. Kao strateško uporište i kraljevski dvor Nemanjića, Zvečan je bio svedok uspona srpske države, ali i burnih borbi koje su oblikovale našu istoriju.
Za jedne „blagi“, za druge „nejaki“
Možda vas zanima:
Legenda o caru Urošu: Istina o izgubljenom blagu
Narodna predanja tvrde da je poslednji nemanjićki car, Uroš V, poznat kao „Nejaki“, ostavio iza sebe ogromno blago. Ali gde je ono nestalo?
Tvrđava Zvečan – čuvar severnog Kosova kroz vekove
Na strmoj vulkanskoj kupi iznad reke Ibar, uzdiže se tvrđava Zvečan – jedan od najstarijih i najznačajnijih srednjovekovnih gradova Srbije. Kao strateško uporište i kraljevski dvor Nemanjića, Zvečan je bio svedok uspona srpske države, ali i burnih borbi koje su oblikovale našu istoriju.
Možda vas zanima:
Legenda o caru Urošu: Istina o izgubljenom blagu
Narodna predanja tvrde da je poslednji nemanjićki car, Uroš V, poznat kao „Nejaki“, ostavio iza sebe ogromno blago. Ali gde je ono nestalo?
Tvrđava Zvečan – čuvar severnog Kosova kroz vekove
Na strmoj vulkanskoj kupi iznad reke Ibar, uzdiže se tvrđava Zvečan – jedan od najstarijih i najznačajnijih srednjovekovnih gradova Srbije. Kao strateško uporište i kraljevski dvor Nemanjića, Zvečan je bio svedok uspona srpske države, ali i burnih borbi koje su oblikovale našu istoriju.
Uroš Nemanjić ili punim imenom Stefan Uroš V Nemanjić, bio je jedini sin cara Dušana i njegove supruge Jelene, bugarske princeze. Rodio se 1336. ili 1337. godine. Detinjstvo i mladost je proveo na očevom dvoru gde je pažljivo pripreman za vladara – osim čitanja i pisanja, poznato je da je učio i vojne veštine, ali još i više strategiju, jer se očekivalo da će, jednog dana, upravo on biti taj koji će, kao suveren, predvoditi nove pohode i bojeve.
Uroš je imao oko 10 godina kada se njegov otac, na saboru u Skoplju održanom 16. aprila 1346. godine, proglasio za cara. Ovim činom na Uroša je prešla titula kralja i Dušanovog savladara, mada je izvesno da je, da bi dobio bilo kakvu stvarnu moć i priliku da uči da vlada, Uroš morao da sačeka bar još neku godinu jer je bio premlad.
Na osnovu fresaka možemo pretpostaviti da je Uroš izrastao u lepog mladića, skladne građe – krupnog, duguljastog lica, crvenkaste kose i brade, koji je likom podsećao na oca. Ako to i jeste bio slučaj, svaka sličnost završavala se tu. Jer, dok Dušana narodno predanje opisuje kao odlučnog, jakog i srčanog, o Urošu govori kao o blagom, tihom i mirnom čoveku „po istini krasnom i dostojnom divljenja po izgledu" ali "mladom smislom". Na tragu ovoga su i njihovi nadimci. Dok je Dušan ostao upamćen kao „Silni“, Uroš je ostao „Nejaki“ – neodlučan i nedovoljno jak da se nametne kao vođa.
WIKIMEDIA COMMONS
Kako bilo, naslednik trona Nemanjića je u mladosti verovatno upravljao nekim delom očeve države što je trebalo da ga pripremi za samostalnu vladavinu. Njegov život dramatično se promenio kada je, u decembru 1355. iznenada i u punoj fizičkoj snazi, umro car Dušan. Urošu je bilo manje od devetnaest godina.
Kako je još za vreme očevog života određen za naslednika, Uroš je za cara krunisan neposredno nakon Dušanove smrti, a smena vlasti izvršena je mirno i bez bilo kakvih trzavica.
Problemi su došli posle…
Prvi protivnik – stric!
Car Dušan iza sebe je ostavio ogromno carstvo, teritorijalno razuđeno, sa velikim brojem oblasnih gospodara od kojih su se neki, upravo zahvaljujući ratovima i osvajanjima Nemanjića, ekstremno obogatili. Sve njih, Dušan je držao u pokornosti čeličnom rukom, obezbeđujući pokornost naizmenično kaznama i nagradama. Uroševa ruka pokazala se kao znatno mekša…
Ironično, probleme novom caru prvo je počeo da zadaje član njegove sopstvene porodice. Simeon Uroš bio je Urošev stric, Dušanov polubrat. Kao sin kralja Stefana Dečanskog, Simeon je smatrao da njemu pripada carski presto. Poveo je vojsku protiv bratića, ali su crkva, kao i najveći broj vlastelina, smatrali da se vlast legitimno prenela sa oca na sina i da je Uroš zakoniti naslednik.
Iako mu nije pošlo za rukom da dođe na srpski presto, Simeon je ipak uspeo da „okrnji“ bratićevu državu otcepivši južne oblasti nekadašnjeg Dušanovog carstva – Tesaliju, Epir i Albaniju. Godine 1359. proglasio za cara Romeja, Srba i cele Albanije i godinama vladao potpuno nezavisno.
Printscreen
Ubrzo su se pojavili u spoljni neprijatelji. Carstvo je napao Matija Kantakuzen, a onda i ugarski kralj Lajoš. Srbija se u oba slučaja odbranila, ali su svi ovi problemi vlasteli pokazali neodlučnost i nemogućnost Uroša da kontroliše ogromnu državu koju mu je otac ostavio, pa je uskoro bilo sve više onih koji su počeli da se bune i traže „svoje parče kolača“ ratujući međusobno i proglašavajući se vladarima manjih ili većih oblasti. Uroš je bio potpuno nesposoban da ih u tome spreči.
Bio je to početak kraja srpskog srednjovekovnog carstva.
Uzdiže se nova dinastija
U takvoj situaciji kao moćno plemstvo na dvoru cara Uroša uzdiže se porodica Mrnjavčević – braća Uglješa i Vukašin. Njihovo poreklo, kao i uloga koju su igrali pre 1365. nikada nisu do kraja razjašnjeni, ali je nepobitna činjenica da se te godine Vukašin u Prilepu proglašava za kralja i Uroševog savladara. Poslednji car Nemanjića, kome u tom trenutku ništa osim titule i nije ostalo, nije imao izbora nego da prihvati podelu vlasti.
vikipedija
Vukašin je pod svojom vlašću držao Staru Srbiju i severnu i zapadnu Makedoniju, s gradovima Prizrenom, Skopljem, Prilepom i Ohridom. Njegov brat Uglješa se proglasio za despota u oblasti grčke Makedonije i tako je faktički nastala jedna potpuno nova država – zemlje Mrnjavčevića koje su obuhvatale celu Makedoniju, i u kojima je kao apsolutni vladar vladao Vukašin.
Savladarstvo nije ojačalo centralnu vlast. Ostala vlastela je prezirala Mrnjavčeviće zbog moći koju su stekli, a car Uroš je bio preslab da se nametne kao autoritet. Zato se cepanje Dušanove države nastavilo. Nastupa period kada o Urošu skoro da i nema istorijskih zapisa.
Kako Uroš nije imao dece, Mrnjavčevići su planirali da posle njegove smrti krunu Nemanjića nasledi Vukašinov sin – Marko. On dobija titulu mladog kralja zbog koje će u narodnom predanju i ostati upamćen kao – Kraljević Marko.
Printscreen
U takvom rasulu 26. septembra 1371. odigrala se Marička bitka između turske i srpske vojske. „Na crtu“ neprijatelju stala su samo braća Mrnjavčević, a Srbi su pretrpeli strašan poraz. U boju su poginuli i Vukašin i Uglješa, kao i toliko vojske da se vest o strašnom masakru pročula i daleko van granica države. Nakon bitke, Turci su mesto sukoba prozvali „sirf sindigi“ - „mesto gde su Srbi izginuli“, a u narodnoj frazeologiji se izreka „odnela ga mutna Marica“ zadržala do današnjih dana.
Srpski crkveni letopisi Maričku bitku često prikazuju kao božiju kaznu Mrnjavčevićima zbog njihovog odnosa prema caru Urošu. Istorijski tačnije bi bilo reći da su, razjedinjeni i posvađani, srpski velikaši potcenili opasnost koja dolazi od Turaka kojima je nakon ovog boja otvoren put za dalja osvajanja Balkana.
Nekada moćni oblasni gospodari Dušanovog carstva odjednom su morali da traže pomoć drugih država i prihvate vazalni odnos. One na Jugu već tada pokoravaju Turci. Iako je u tom trenutku verovatno malo ko mogao da shvati pune razmere ove katastrofe - Bitka na Marici bila je jedan od najsudbonosnijih događaja u istoriji srpskog naroda.
Dušanovo carstvo prestalo je da postoji…
vikipedija/Bitka kod Velbužda
A Uroš?
Lišen svake moći i uticaja, sam i zaboravljen od svih, nedugo nakon Maričke bitke umro je i car Uroš – 2. ili 4. decembra 1371. Kako i pod kojim uslovima nije poznato. Bile su mu samo 33 (ili 34) godine. Hroničari onog doba zapisali su: “Njegovom smrću skonča se Carstvo srpsko, jer on beše sedmi i poslednji vladar iz roda Nemanjina“.
vikipedija/Smrt cara Uroša
Kasnije se narodom pronela vest da je kralj Vukašin bio taj koji je ubio cara. Najpopularniji mit tvrdio je da se to dogodilo u lovu, na vodi, kada se car sagnuo da se osveži. Iako rasprostranjena, ta priča nema uporište u istorijskim činjenicama iz jednog jednostavnog razloga – u trenutku Uroševe smrti, Vukašin je već bio mrtav.
Ipak, verovatno na osnovu ovog predanja, kao i činjenice da je narod sa simpatijama i neskrivenim sažaljenjem gledao na poslednjeg srpskog cara iz dinastije Nemanjića, crkva je Uroša, dva veka nakon smrti, proglasila za mučenika i svetitelja.
Mošti Svetog cara Uroša V Srpskog danas počivaju u manastiru Jazak na Fruškoj gori. Srpska pravoslavna crkva kao njegov dan obeležava 15. decembra. Ovo je krsna slava mnogih srpskih domova, ali i manastira Jazak, istoimenog sela, kao i pogona Jazak vode – prirodno dobre izvorske vode.
(Istorijski zabavnik)
Lepote Srbije su i na Viberu gde vam donosimo razne priče, pridružite se našoj zajednici.
BONUS VIDEO:
MUZEЈ MRTVOG JEZIKA: Jedino mesto u Srbiji gde se govori rumunski jezik cara Trajana i zašto je ta kultura pod zaštitom
Vlaška zajednica u Istočnoj Srbiji čuva jedinstven jezički fenomen: arhaične romanske dijalekte koji su se razvijali u potpunoj izolaciji vekovima. Otkrivamo zašto se ovaj jezik, najbliži izvornom latinitetu Balkana, naziva "jezikom cara Trajana" i kako je pitanje njegovog imena – vlaški ili rumunski – postalo predmet političkog spora, uprkos naučnoj činjenici da je on živi spomenik antike.
KAMEN KOЈI SE PREMEŠTA: Zašto se na Planini Tari skrivalo hajdučko blago i legenda o neobjašnjivim pomeranjima obeležja
Planina Tara, sa svojom divljom lepotom i gustim, stoletnim šumama, vekovima je bila idealno utočište za sve – od mrkih medveda do hajduka. Otkrivamo zašto su hajduci baš na Tari skrivali blago i kako je legenda o kamenju koje se samo pomera nastala da bi zaštitila najveće tajne planine od pohlepe lovaca na blago.
POSLEDNJI TRAG NEMANJIĆА: Gde je zaista sahranjena Jelena Anžujska i zašto se za njen grob borilo tri dinastije
Jelena Anžujska (1236–1314) jedna je od najzagonetnijih srpskih kraljica. Rođena u plemićkoj lozi Zapada, postala je svetica Pravoslavne crkve, majka dvojice kraljeva i osnivač prve ženske škole u Evropi. Otkrivamo kako je njen grob u Manastiru Gradac postao tačka spajanja katoličke i pravoslavne vere i zašto su se tri dinastije borile za njeno nasleđe.
TAJNA IZGUBLJENOG PIVA: Zašto je Bajloni bio najmoćniji čovek Beograda i kako je nastao recept koji je propao u ratu
Bajlonijeva pijaca, kao i današnji Cetinjski kreativni distrikt, nose ime porodice koja je u Beograd donela industrijsku revoluciju i najbolje pivo na Balkanu. Otkrivamo kako je češki emigrant Ignjat Bajloni, na nagovor zeta, odabrao Srbiju umesto Amerike, stvorio carstvo, i zašto je recept za čuveno svetlo pivo "Prvenac" zauvek nestao nakon bombardovanja.
TITOV ZABORAVLJENI SOLITER: Zašto je Geneks kula u Beogradu imala dva tornja i kako je nastala legenda o 'Kapiji Beograda'
Geneks kula, poznata kao Zapadna kapija Beograda, najupadljiviji je primer brutalističke arhitekture u Srbiji i simbol moći Jugoslavije. Otkrivamo zašto je njena gradnja izazvala burne reakcije, kako je arhitekta Mihajlo Mitrović osmislio dve kule i most, i zašto čuveni rotirajući restoran na vrhu nikada nije zaživeo, ostavljajući iza sebe priču o neostvarenoj utopiji.
Komentari(0)