Drveće koje ne prima grom: Da li su sveta stabla bila božiji stubovi

Kiza R

18:00

Kultura 0

U srpskoj narodnoj mitologiji, postoje stabla koja grom ne dira. Hrast, jasen i lipa smatrani su svetim, jer se verovalo da su „stubovi neba“ – mesta gde se zemlja dodiruje s božanskim. Veselin Čajkanović ovu simboliku povezuje sa starim indoevropskim kosmološkim predstavama.

grom
Shutterstock

U mnogim selima širom Srbije, i danas se kaže:

„Grom neće u hrast.“
Nije to samo narodno zapažanje. U srpskoj predhrišćanskoj religiji, prema tumačenju Veselina Čajkanovića, određena stabla nisu bila obična prirodna bića – već svetinje. Hrast, jasen i lipa nisu se sekli, nisu se potpaljivali u ognju, niti se oko njih psovalo. Smatralo se da su to “drveće koje veže nebo i zemlju“, stubovi koji nose ono što ljudi ne vide.

Hrast – drvo bogova

Hrast je najčešće pominjan u predanjima kao drvo u koje grom ne udara, jer je grom njegov brat.

Možda vas zanima:

U staroj srpskoj religiji, hrast je bio posvećen Perunu, božanstvu munje, kiše i neba.

Možda vas zanima:

Čajkanović navodi da je svaki „zapis“ – sveto drvo ispred sela – obično hrast, star vekovima, oko koga se obavlja litija i čuva tišina.

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Verovalo se da onaj ko saseče hrast – poziva bolest u kuću.
Ako se mora oboriti, to se radi uz tišinu, molitvu i – nikada sam.

Jasen i lipa – tiha svetilišta

Jasen je u mnogim slovenskim mitovima povezan sa osovinom sveta – drvo koje raste „gore i dole“, vežući podzemlje i nebo.
Kod Srba, nije bio tako često slavljen kao hrast, ali se nije dirao ako raste sam u polju.
Takav jasen se poštovao, a deca su učena da ga ne diraju „dok ne poraste pored njega senka.“

Lipa je bila žensko drvo svetlosti i mekoće.
Verovalo se da ako sediš pod lipom, ne možeš slagati, a ako žena posadi lipu pred kuću – kuća će imati blag glas.

Zašto grom „zaobilazi“ ova stabla

Verovalo se da grom zna gde ne sme, jer božanska sila ne udara u ono što je već „pod pečatom“ višeg reda.
Drveće koje raste samo, visoko i pravilno, posebno ako je uz izvor, smatra se „božanskim stubom“.
U takva stabla se ne udara, već se staje pod njih kad se traži odgovor.

Ako grom ipak pogodi hrast – govorilo se da je neko u selu slagao kraj njega.

Danas – senka koja još traje

I danas, kad neko naiđe na stari hrast u šumi, instinktivno zastane.
Možda se više ne zna zbog čega, ali osećaj ostaje.
Jer naši stari su znali:
neka drveća nisu tu da rastu – već da drže svet tamo gde treba da stoji.

Tagovi:

Komentari(0)

Loading