U srpskoj narodnoj mitologiji, postoje stabla koja grom ne dira. Hrast, jasen i lipa smatrani su svetim, jer se verovalo da su „stubovi neba“ – mesta gde se zemlja dodiruje s božanskim. Veselin Čajkanović ovu simboliku povezuje sa starim indoevropskim kosmološkim predstavama.
U mnogim selima širom Srbije, i danas se kaže:
„Grom neće u hrast.“
Nije to samo narodno zapažanje. U srpskoj predhrišćanskoj religiji, prema tumačenju Veselina Čajkanovića, određena stabla nisu bila obična prirodna bića – već svetinje. Hrast, jasen i lipa nisu se sekli, nisu se potpaljivali u ognju, niti se oko njih psovalo. Smatralo se da su to “drveće koje veže nebo i zemlju“, stubovi koji nose ono što ljudi ne vide.
Hrast – drvo bogova
Hrast je najčešće pominjan u predanjima kao drvo u koje grom ne udara, jer je grom njegov brat.
Možda vas zanima:
Slavka Nešić iz Zaječara je preživela udar groma: Dete palo sa kreveta, dever se valjutao po podu, a kad sam digla glavu...
Najbolje je, kaže, zatvoriti prozore i vrata i skloniti se u ugao sobe
KAD ZAGRMI SVETI ILIJA: Zašto su se nekada u Srbiji tokom oluje gasile vatre u kućama?
Staro verovanje da munje u letnjim nevremenima usmerava upravo Sveti Ilija dovelo je do običaja koji su Srbijom vladali vekovima – gašenja vatre u ognjištu čim se začuje prva grmljavina. Danas se gotovo niko ne seća zbog čega se ovaj običaj uporno praktikovao.
Možda vas zanima:
Slavka Nešić iz Zaječara je preživela udar groma: Dete palo sa kreveta, dever se valjutao po podu, a kad sam digla glavu...
Najbolje je, kaže, zatvoriti prozore i vrata i skloniti se u ugao sobe
KAD ZAGRMI SVETI ILIJA: Zašto su se nekada u Srbiji tokom oluje gasile vatre u kućama?
Staro verovanje da munje u letnjim nevremenima usmerava upravo Sveti Ilija dovelo je do običaja koji su Srbijom vladali vekovima – gašenja vatre u ognjištu čim se začuje prva grmljavina. Danas se gotovo niko ne seća zbog čega se ovaj običaj uporno praktikovao.
Možda vas zanima:
Slavka Nešić iz Zaječara je preživela udar groma: Dete palo sa kreveta, dever se valjutao po podu, a kad sam digla glavu...
Najbolje je, kaže, zatvoriti prozore i vrata i skloniti se u ugao sobe
KAD ZAGRMI SVETI ILIJA: Zašto su se nekada u Srbiji tokom oluje gasile vatre u kućama?
Staro verovanje da munje u letnjim nevremenima usmerava upravo Sveti Ilija dovelo je do običaja koji su Srbijom vladali vekovima – gašenja vatre u ognjištu čim se začuje prva grmljavina. Danas se gotovo niko ne seća zbog čega se ovaj običaj uporno praktikovao.
Možda vas zanima:
Slavka Nešić iz Zaječara je preživela udar groma: Dete palo sa kreveta, dever se valjutao po podu, a kad sam digla glavu...
Najbolje je, kaže, zatvoriti prozore i vrata i skloniti se u ugao sobe
KAD ZAGRMI SVETI ILIJA: Zašto su se nekada u Srbiji tokom oluje gasile vatre u kućama?
Staro verovanje da munje u letnjim nevremenima usmerava upravo Sveti Ilija dovelo je do običaja koji su Srbijom vladali vekovima – gašenja vatre u ognjištu čim se začuje prva grmljavina. Danas se gotovo niko ne seća zbog čega se ovaj običaj uporno praktikovao.
Možda vas zanima:
Slavka Nešić iz Zaječara je preživela udar groma: Dete palo sa kreveta, dever se valjutao po podu, a kad sam digla glavu...
Najbolje je, kaže, zatvoriti prozore i vrata i skloniti se u ugao sobe
KAD ZAGRMI SVETI ILIJA: Zašto su se nekada u Srbiji tokom oluje gasile vatre u kućama?
Staro verovanje da munje u letnjim nevremenima usmerava upravo Sveti Ilija dovelo je do običaja koji su Srbijom vladali vekovima – gašenja vatre u ognjištu čim se začuje prva grmljavina. Danas se gotovo niko ne seća zbog čega se ovaj običaj uporno praktikovao.
Verovalo se da onaj ko saseče hrast – poziva bolest u kuću.
Ako se mora oboriti, to se radi uz tišinu, molitvu i – nikada sam.
Jasen i lipa – tiha svetilišta
Jasen je u mnogim slovenskim mitovima povezan sa osovinom sveta – drvo koje raste „gore i dole“, vežući podzemlje i nebo.
Kod Srba, nije bio tako često slavljen kao hrast, ali se nije dirao ako raste sam u polju.
Takav jasen se poštovao, a deca su učena da ga ne diraju „dok ne poraste pored njega senka.“
Lipa je bila žensko drvo svetlosti i mekoće.
Verovalo se da ako sediš pod lipom, ne možeš slagati, a ako žena posadi lipu pred kuću – kuća će imati blag glas.
Zašto grom „zaobilazi“ ova stabla
Verovalo se da grom zna gde ne sme, jer božanska sila ne udara u ono što je već „pod pečatom“ višeg reda.
Drveće koje raste samo, visoko i pravilno, posebno ako je uz izvor, smatra se „božanskim stubom“.
U takva stabla se ne udara, već se staje pod njih kad se traži odgovor.
Ako grom ipak pogodi hrast – govorilo se da je neko u selu slagao kraj njega.
Danas – senka koja još traje
I danas, kad neko naiđe na stari hrast u šumi, instinktivno zastane.
Možda se više ne zna zbog čega, ali osećaj ostaje.
Jer naši stari su znali:
neka drveća nisu tu da rastu – već da drže svet tamo gde treba da stoji.
Veštačko, a izgleda kao da ga je sama priroda stvorila: Ovo jezero je izletište u okolini čuvene banje
Kako bi grad Aleksinac bio adekvatno snabdevan vodom, trebalo je izgraditi branu i pregraditi reku Moravicu. Na mestu na kome se danas nalazi Bovansko jezero nekada je postojalo selo istoimenog naziva. Sokobanja i Bovansko jezero
DANAS SU DETINJCI: Porodični praznik sa prelepom simbolikom - smatra se da ovaj običaj donosi mir i blagostanje domu
Pravoslavna crkva i njeni vernici danas obeležava Detinjce, radosni porodični praznik koji se slavi tačno tri nedelje pre Božića
Reč amanet čuli smo od naših starih mnogo puta: Ovaj drevni izraz ima duboko značenje, a evo iz kog jezika potiče
U srpskoj narodnoj književnosti i pesništvu, pojam amanet ima posebnu simboliku. U mnogim narodnim pesmama i pričama, junaci ostavljaju amanet svojim najbližima – obično roditelji ili stariji članovi porodice daju svoje poverenje mlađima, obavezivši ih da čuvaju tradiciju, imanje ili porodicu.
NAROD JE OBOŽAVAO, A MUŽA INTERESOVALA KAO LANJSKI SNEG Ko je bila srpska Mona Liza
Muzej Jevrema Grujića u Svetogorskoj ulici u Beogradu čuva portret kraljice Natalije Obrenović poznat pod nadimkom "Srpska Mona Liza". Autor ovog remek-dela bio je veliki srpski slikar Stevan Todorović (1832.-1925.).
Znaju i te kako da "izgrebu" uspeh: Čačane sa druge strane Morave decenijama unazad zovu Grebićima - a, evo i zašto
Kroz dugu srpsku istoriju svako selo ili grad imalo je svoje obeležje po kojem je bilo prepoznatljivo i razlikovalo se od ostalih. Da li su bili hrabri, spretni, podli ili lukavi, sve je to na kraju završavalo u njihovim nadimcima i prenosilo se sa kolena na koleno. Od davnina su Čačani u Srbiji poznati kao Grebići, a da se ni dan danas ne zna zašto su žitelji grada na Moravi dobili upravo taj epitet.
Komentari(0)