"Nađemo jednoga seljaka, te nam otesa i načini od lipovine astal i dve klupe; namestimo u jednu sobicu; prostremo jednu maramu na astal, metnemo sveto evanđelije i manastirski krst, i oko toga činimo zasedanije. ” — prota Matija Nenadović, o prvom zasedanju Praviteljstvujuščeg sovjeta, održanom u manastiru Voljavča.
Skriven u gustoj šumi uz Voljavački potok na severistočnoj padini Rudnika, u blizini Stragara, nalazi se manastir Voljavča sa crkvom posvećenom Sv. Mihailu i Gavrilu. Manastir, zadužbina Mihaila Končinovića, vlastelina despota Stefana Lazarevića, obnovljen je početkom 15 veka na ostacima stare crkve iz 1050. godine. Upisan je registar spomenika kulture od izuzetnog značaja od 1981.
Istorijske podatke o manastiru daju turski defteri, u kojima se manastir pominje u opisu Smederevskog sandžaka 1516. godine. 1607, godine, kada je iguman bio Zaharija, napisan je manastirski tipik, a takođe se pominje i tapija manastira iz 1680. godine. 1759. godine manastir je teško postradao od Turaka. 1756. godine sa istočne strane je podignut novi konak, a iguman Aleksije vodi računa o duhovnim potrebama i za manastir nabavlja veći broj bogoslužbenih knjiga i ikona.
1789. godine Turci su opljačkali i spalili Voljavču. U vreme Prvog srpskog ustanka manastir je imao značajnu ulogu a u njemu se često skrivao i Karađorđe Petrović. U manastirskom konaku, izgrađenom 1765. godine i koji spada u najstarije konake u Srbiji, 1805. godine je bilo sedište Praviteljstvujuščeg sovjeta srpskog, prve Karađorđeve vlade na čijem je čelu bio Matija Nenadović.
Dve stotine godina nakon prvog zasedanja Praviteljstvujuščeg sovjeta srpskog, u Voljavči je u istoj prostoriji gde je zasedao Sovjet, održana svečana sednica Vlade Republike Srbije. Povodom 200 godišnjice zasedanja Praviteljstvujuščeg sovjeta srpskog u prizemlju konaka postavljena je stalna etnološka izložbena postavka.
Urezano u prag: Zašto su Srbi nekada svoje ime urezivali na kući
U selima zapadne i južne Srbije, na starim drvenim kućama i danas se mogu videti urezana imena, godine i poneki krstić iznad vrata. Neki misle da su to samo oznake starih majstora ili dekorativni detalji, ali zapravo se iza tih tragova krije ozbiljan običaj i snažna poruka domaćina.
Običaj „nošenja noći“: Zašto su naši stari decu nosili preko praga kad padne mrak
Kad dete plače noću, budi se u isto vreme ili gleda „u ćošak“, narod je znao: noć mu je „ušla u dušu“. Zato su ga nosili tri puta preko praga – da ga vrate iz senke
Tri dana pred Mitrovdan: Verovalo se da tada duhovi obilaze domove i gledaju ko ih pamti
Uoči praznika Svetog Dimitrija, narod je ćutao, palio sveće i nije otvarao vrata posle mraka – jer se verovalo da mrtvi još jednom dolaze pred kuću
Vekovni prsten na prstu mrtvog: Zašto se pokojnici sahranjuju sa burmom i šta se dešava ako se skine
U srpskoj tradiciji, burma nije samo znak braka – već veza između duša. Zato se i posle smrti ostavlja na ruci, da pokojnik zna kome pripada – i da ne zaboravi put ka miru
Srbi na grob za Zadušnice prostiru stolnjake kao da je slava: Sveštenik otkrio koji je stav Srpske pravoslavne crkve o bizarnom običaju
U mnogim sredinama u Srbiji na groblje se za Zadušnice pored sveća iznosi i mnogo hrane.
Komentari(0)