Vuk kao sveti čuvar: Neprikosnovena zver sa znanjem koje se ne prenosi rečima

Kiza R

19:00

Kultura 0

U srpskoj narodnoj mitologiji, vuk nije bio zver od koje se beži – već biće koje se poštuje. Veselin Čajkanović ukazuje da je vuk bio svet, pratilac bogova, čuvar duša i simbol sile koja nikada ne napada bez razloga.

vuk
Shutterstock

Dok su mnoge evropske tradicije vuka doživljavale kao pretnju, u srpskoj narodnoj religiji vuk je bio poštovano i zaštićeno biće. U tumačenjima Veselina Čajkanovića, vuk zauzima posebno mesto – ne ubija se bez posledica, ne pominje se naglas bez potrebe, a njegova senka se ne potcenjuje. Bio je simbol snage, časti, instinkta i tihe pravde. Onaj ko se zameri vuku, zamerio se onome što ne razume – a onaj ko ga poštuje, poštovao je samu prirodu.

Vuk – gospodar planine i duša predaka

Vuk je smatran bićem koje vidi ono što ljudi ne mogu.

Možda vas zanima:

Njegov pogled je znao da „preskoči reč“, a njegov trag – da ne ostane kad ne želi.

Možda vas zanima:

U narodnim pričama, često se kaže da vuk:

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Zašto se ne izgovara njegovo ime

Postojalo je verovanje da izgovaranje reči "vuk" može privući njegovu pažnju.
Zato su se koristili nadimci:
„onaj što ne da stadu da se raširi“,
„onaj s tihom šapom“,
ili samo „onaj.“

Naročito se ime nije izgovaralo u zimskim noćima, kad planina „sluša“, i kad se verovalo da vuk „traži da čuje da li ga se još neko boji.“

Vuk u porodičnom i duhovnom životu

Deci su se davala imena poput Vuk, Vukan, Vukašin – ne da budu opasni, već da ih zlo zaobiđe.
Verovalo se da zlo ne dira vuka – pa ako nosiš njegovo ime, ne dira ni tebe.

U pojedinim krajevima, dečaku koji preživi tešku bolest, baka bi šapatom rekla:
„Sad si vuče – ideš sam kad moraš.“

Čajkanovićeva interpretacija: Vuk kao božansko biće

Veselin Čajkanović ukazuje na to da vuk u srpskom narodnom sistemu nije životinja – već religijski znak.
On nosi duhovnu funkciju zaštite, ima auru svetog, i stoji na granici između stvarnog i mitskog.
U mnogim bajkama, vuk ne strada – on odlazi.
I to ne iz straha – već jer zna da nije njegovo da ostaje, nego da podseća.

Danas – vuk se retko vidi, ali se i dalje pamti

Iako danas ljudi vuka sreću samo na slikama i grbovima, u jeziku i osećaju, on je i dalje prisutan.
Još uvek, kad se kaže da je neko „vuk samotnjak“, zna se šta se misli.
I još uvek, kad neko pogleda u šumu i oseti nelagodnu tišinu – ne pita se naglas ko tu živi.

Jer vuk je, govorili su stari – onaj koji ne traži tvoje poštovanje, ali ga primećuje kad ga daš.

Tagovi:

Komentari(0)

Loading