“Odnošenje tuge” na raskršće: Zaboravljen običaj žena sa Zlatibora da maramom izbrišu bol
Kada ih pritisne tuga, žene sa padina Zlatibora nisu plakale naglas. Umesto toga, išle su tiho do raskršća, ostavljale maramu i verovale da će vetar poneti ono što srce ne može da izgovori.
Na visoravnima Zlatibora, gde vetar stalno menja pravac, postojao je običaj koji se danas pamti samo u šapatima: žene bi na raskršću ostavljale svoju staru maramu kako bi “odnele tugu”. Nisu govorile kome, ni zašto – ali svi su znali da je to bio čin oslobađanja. Ova tiha, dostojanstvena praksa bila je psihološki ventil generacijama koje nisu znale ni smele da govore o svojim emocijama.
Kad se suze ne puštaju pred drugima
U tradicionalnim seoskim zajednicama, tuga nije imala javno mesto. Žena je bila stub domaćinstva – kad se desi smrt, gubitak, svađa, poniženje, morala je da nastavi. Ali emocije nisu nestajale – gurale su se u ćutanje, u gestove, u rituale.
Možda vas zanima:
Zašto se pepeo iz ognjišta u januaru iznosi ka jugu, a ne ka severu
Ognjište pamti više od reči, a pepeo nosi više nego što izgleda. U zimskim danima, posebno posle praznika, pepeo se ne baca kako stigne – već s pravcem i poštovanjem
Zašto se dete prvo pogleda u ogledalo, pa tek onda nahrani
U srpskoj narodnoj tradiciji, ogledalo nije bilo samo staklo – već granica. Dete koje se pogleda pre zalogaja „zna sebe“, a kuća zna ko je u njoj prvi put gladan
Možda vas zanima:
Zašto se pepeo iz ognjišta u januaru iznosi ka jugu, a ne ka severu
Ognjište pamti više od reči, a pepeo nosi više nego što izgleda. U zimskim danima, posebno posle praznika, pepeo se ne baca kako stigne – već s pravcem i poštovanjem
Zašto se dete prvo pogleda u ogledalo, pa tek onda nahrani
U srpskoj narodnoj tradiciji, ogledalo nije bilo samo staklo – već granica. Dete koje se pogleda pre zalogaja „zna sebe“, a kuća zna ko je u njoj prvi put gladan
Možda vas zanima:
Zašto se pepeo iz ognjišta u januaru iznosi ka jugu, a ne ka severu
Ognjište pamti više od reči, a pepeo nosi više nego što izgleda. U zimskim danima, posebno posle praznika, pepeo se ne baca kako stigne – već s pravcem i poštovanjem
Zašto se dete prvo pogleda u ogledalo, pa tek onda nahrani
U srpskoj narodnoj tradiciji, ogledalo nije bilo samo staklo – već granica. Dete koje se pogleda pre zalogaja „zna sebe“, a kuća zna ko je u njoj prvi put gladan
Zato su žene razvile lični, tihi običaj – odnošenje tuge.
Kako je izgledao ritual?
Uglavnom bi se sprovodio u zoru, kad još niko ne vidi. Starija žena, ili mlada majka, uzimala bi staru, iznošenu maramu – onu koju više ne nosi, a koja pamti godine. Na putu ka raskršću, ne bi govorila ni reč.
Na raskršću – mestu gde se seku putevi, životi, odluke – ostavljala bi maramu na zemlji, ili je kačila na granu, drvo, čak i stub. Zatim bi se okrenula i bez reči vratila kući, ne gledajući iza sebe.
U nekim verzijama običaja, prethodno bi poljubila maramu tri puta i šapatom rekla:
“Idi gde ide vetar, nek’ meni dođe mir.”
Zašto baš raskršće?
U narodnom verovanju, raskršće je magično mesto – tamo gde se susreću svetovi, gde se prepliću sudbine. Verovalo se da tamo vetar jače duva, da “ono što se ostavi – ne vraća se”, i da je to **jedino mesto gde tuga može da “zaluta” i ne pronađe put nazad”.
Neki su govorili i da tamo “stoje duhovi predaka”, pa će oni preuzeti bol, kao nekad što su čuvali kuću.
Koje tuge su se odnosile?
- Tuga za izgubljenim detetom
- Neostvarena ljubav ili neuzvraćena emocija
- Gubitak samopoštovanja ili čast u braku
- Strah za muža u ratu ili radu u inostranstvu
Ovo nije bio ritual koji se sprovodio često – samo kad “više ne možeš iznutra”. I samo žene su ga praktikovali. Muškarci nisu znali ni detalje – niti su pitali.
Gde se još pamti ovaj običaj?
Ostaci ovog običaja zabeleženi su u selima Semegnjevo, Jablanica, Gornji Ljubiš i delom kod Bistrice, prema granici sa Crnom Gorom. Danas ga retko ko praktikuje, ali starije žene ga pominju kao nešto “što se ne priča, ali se zna”.
U pojedinim selima, na raskrsnicama i dalje možeš da vidiš uvezanu maramu na drvetu. Meštani ne diraju – znaju da je “tuđa tuga”.
Tihi lek za dušu
U vremenu kada se sve mora objasniti, analizirati, terapirati, običaj odnošenja tuge podseća nas da su žene vekovima nalazile način da se oslobode bola bez ijedne reči. Kroz simbol, gest i veru – bez buke i publike.
I možda nije loše, bar ponekad, da i mi pustimo nešto… tiho, bez objašnjenja. Na raskršću, vetru… i miru.
NAROD JE OBOŽAVAO, A MUŽA INTERESOVALA KAO LANJSKI SNEG Ko je bila srpska Mona Liza
Muzej Jevrema Grujića u Svetogorskoj ulici u Beogradu čuva portret kraljice Natalije Obrenović poznat pod nadimkom "Srpska Mona Liza". Autor ovog remek-dela bio je veliki srpski slikar Stevan Todorović (1832.-1925.).
Znaju i te kako da "izgrebu" uspeh: Čačane sa druge strane Morave decenijama unazad zovu Grebićima - a, evo i zašto
Kroz dugu srpsku istoriju svako selo ili grad imalo je svoje obeležje po kojem je bilo prepoznatljivo i razlikovalo se od ostalih. Da li su bili hrabri, spretni, podli ili lukavi, sve je to na kraju završavalo u njihovim nadimcima i prenosilo se sa kolena na koleno. Od davnina su Čačani u Srbiji poznati kao Grebići, a da se ni dan danas ne zna zašto su žitelji grada na Moravi dobili upravo taj epitet.
"NOSILAC SVETE BLAGODETI": Ovo kratko žensko ime dugo opstaje u SRBIJI, ima MOĆNO ZNAČENJE
Ukoliko planirate da svojoj devojčici date kratko ime, možda ćete se odlučiti baš za ovo
Kako je nastala reč "Balkan"? Staro ime poluostrva malo ko zna, iz ovog jezika dolazi naziv, a evo zašto je nazivano "Burem baruta Evrope"
Geografski, Balkan je omeđen Jadranskim, Jonskim, Egejskim, Mramornim i Crnim morem. Ipak, severna granica poluostrva nije jasno definisana – najčešće se uzimaju reke Sava i Dunav kao prirodna granica.
SUNČANO NA SVETOG NIKOLU: Sada je jasno kakva nas zima čeka prema narodnom verovanju
Još od davnina se smatralo da vreme na ovaj veliki praznik najavljuje kakvi će biti zimski meseci pred nama
Komentari(0)