“Odnošenje tuge” na raskršće: Zaboravljen običaj žena sa Zlatibora da maramom izbrišu bol
Kada ih pritisne tuga, žene sa padina Zlatibora nisu plakale naglas. Umesto toga, išle su tiho do raskršća, ostavljale maramu i verovale da će vetar poneti ono što srce ne može da izgovori.
Na visoravnima Zlatibora, gde vetar stalno menja pravac, postojao je običaj koji se danas pamti samo u šapatima: žene bi na raskršću ostavljale svoju staru maramu kako bi “odnele tugu”. Nisu govorile kome, ni zašto – ali svi su znali da je to bio čin oslobađanja. Ova tiha, dostojanstvena praksa bila je psihološki ventil generacijama koje nisu znale ni smele da govore o svojim emocijama.
Kad se suze ne puštaju pred drugima
U tradicionalnim seoskim zajednicama, tuga nije imala javno mesto. Žena je bila stub domaćinstva – kad se desi smrt, gubitak, svađa, poniženje, morala je da nastavi. Ali emocije nisu nestajale – gurale su se u ćutanje, u gestove, u rituale.
Možda vas zanima:
Običaj „nošenja noći“: Zašto su naši stari decu nosili preko praga kad padne mrak
Kad dete plače noću, budi se u isto vreme ili gleda „u ćošak“, narod je znao: noć mu je „ušla u dušu“. Zato su ga nosili tri puta preko praga – da ga vrate iz senke
Vekovni prsten na prstu mrtvog: Zašto se pokojnici sahranjuju sa burmom i šta se dešava ako se skine
U srpskoj tradiciji, burma nije samo znak braka – već veza između duša. Zato se i posle smrti ostavlja na ruci, da pokojnik zna kome pripada – i da ne zaboravi put ka miru
Možda vas zanima:
Običaj „nošenja noći“: Zašto su naši stari decu nosili preko praga kad padne mrak
Kad dete plače noću, budi se u isto vreme ili gleda „u ćošak“, narod je znao: noć mu je „ušla u dušu“. Zato su ga nosili tri puta preko praga – da ga vrate iz senke
Vekovni prsten na prstu mrtvog: Zašto se pokojnici sahranjuju sa burmom i šta se dešava ako se skine
U srpskoj tradiciji, burma nije samo znak braka – već veza između duša. Zato se i posle smrti ostavlja na ruci, da pokojnik zna kome pripada – i da ne zaboravi put ka miru
Možda vas zanima:
Običaj „nošenja noći“: Zašto su naši stari decu nosili preko praga kad padne mrak
Kad dete plače noću, budi se u isto vreme ili gleda „u ćošak“, narod je znao: noć mu je „ušla u dušu“. Zato su ga nosili tri puta preko praga – da ga vrate iz senke
Vekovni prsten na prstu mrtvog: Zašto se pokojnici sahranjuju sa burmom i šta se dešava ako se skine
U srpskoj tradiciji, burma nije samo znak braka – već veza između duša. Zato se i posle smrti ostavlja na ruci, da pokojnik zna kome pripada – i da ne zaboravi put ka miru
Zato su žene razvile lični, tihi običaj – odnošenje tuge.
Kako je izgledao ritual?
Uglavnom bi se sprovodio u zoru, kad još niko ne vidi. Starija žena, ili mlada majka, uzimala bi staru, iznošenu maramu – onu koju više ne nosi, a koja pamti godine. Na putu ka raskršću, ne bi govorila ni reč.
Na raskršću – mestu gde se seku putevi, životi, odluke – ostavljala bi maramu na zemlji, ili je kačila na granu, drvo, čak i stub. Zatim bi se okrenula i bez reči vratila kući, ne gledajući iza sebe.
U nekim verzijama običaja, prethodno bi poljubila maramu tri puta i šapatom rekla:
“Idi gde ide vetar, nek’ meni dođe mir.”
Zašto baš raskršće?
U narodnom verovanju, raskršće je magično mesto – tamo gde se susreću svetovi, gde se prepliću sudbine. Verovalo se da tamo vetar jače duva, da “ono što se ostavi – ne vraća se”, i da je to **jedino mesto gde tuga može da “zaluta” i ne pronađe put nazad”.
Neki su govorili i da tamo “stoje duhovi predaka”, pa će oni preuzeti bol, kao nekad što su čuvali kuću.
Koje tuge su se odnosile?
- Tuga za izgubljenim detetom
- Neostvarena ljubav ili neuzvraćena emocija
- Gubitak samopoštovanja ili čast u braku
- Strah za muža u ratu ili radu u inostranstvu
Ovo nije bio ritual koji se sprovodio često – samo kad “više ne možeš iznutra”. I samo žene su ga praktikovali. Muškarci nisu znali ni detalje – niti su pitali.
Gde se još pamti ovaj običaj?
Ostaci ovog običaja zabeleženi su u selima Semegnjevo, Jablanica, Gornji Ljubiš i delom kod Bistrice, prema granici sa Crnom Gorom. Danas ga retko ko praktikuje, ali starije žene ga pominju kao nešto “što se ne priča, ali se zna”.
U pojedinim selima, na raskrsnicama i dalje možeš da vidiš uvezanu maramu na drvetu. Meštani ne diraju – znaju da je “tuđa tuga”.
Tihi lek za dušu
U vremenu kada se sve mora objasniti, analizirati, terapirati, običaj odnošenja tuge podseća nas da su žene vekovima nalazile način da se oslobode bola bez ijedne reči. Kroz simbol, gest i veru – bez buke i publike.
I možda nije loše, bar ponekad, da i mi pustimo nešto… tiho, bez objašnjenja. Na raskršću, vetru… i miru.
Urezano u prag: Zašto su Srbi nekada svoje ime urezivali na kući
U selima zapadne i južne Srbije, na starim drvenim kućama i danas se mogu videti urezana imena, godine i poneki krstić iznad vrata. Neki misle da su to samo oznake starih majstora ili dekorativni detalji, ali zapravo se iza tih tragova krije ozbiljan običaj i snažna poruka domaćina.
Običaj „nošenja noći“: Zašto su naši stari decu nosili preko praga kad padne mrak
Kad dete plače noću, budi se u isto vreme ili gleda „u ćošak“, narod je znao: noć mu je „ušla u dušu“. Zato su ga nosili tri puta preko praga – da ga vrate iz senke
Tri dana pred Mitrovdan: Verovalo se da tada duhovi obilaze domove i gledaju ko ih pamti
Uoči praznika Svetog Dimitrija, narod je ćutao, palio sveće i nije otvarao vrata posle mraka – jer se verovalo da mrtvi još jednom dolaze pred kuću
Vekovni prsten na prstu mrtvog: Zašto se pokojnici sahranjuju sa burmom i šta se dešava ako se skine
U srpskoj tradiciji, burma nije samo znak braka – već veza između duša. Zato se i posle smrti ostavlja na ruci, da pokojnik zna kome pripada – i da ne zaboravi put ka miru
Srbi na grob za Zadušnice prostiru stolnjake kao da je slava: Sveštenik otkrio koji je stav Srpske pravoslavne crkve o bizarnom običaju
U mnogim sredinama u Srbiji na groblje se za Zadušnice pored sveća iznosi i mnogo hrane.
Komentari(0)