Nobelovac čije su reči most između prošlosti i večnosti
Ivo Andrić je jedan od najvećih književnika sa prostora bivše Jugoslavije i jedini srpski nobelovac. Njegova dela oslikavaju sudbine ljudi Balkana, kroz priče o ljubavi, istoriji i sudbinskim previranjima. Andrićeve knjige i danas su nepresušna inspiracija, a njegov književni opus ostaje trajno svedočanstvo o duhu vremena koje je opisivao.
Od Travnika do Beograda – život u znaku mostova
Ivo Andrić rođen je 9. oktobra 1892. godine u Travniku, tadašnjoj Austro-Ugarskoj. Detinjstvo je proveo u Višegradu, gde je stekao prve književne utiske i inspiraciju za svoje kasnije najpoznatije delo, "Na Drini ćuprija".
Možda vas zanima:
IVO ANDRIĆ JE PISAO DOKTORAT O BOSNI, A ODBIO GA JE! Čuveni nobelovac se 10 godina krio od profesora, razlog je potpuno NEVEROVATAN
Nobelovac koga je Srbija obožavala, diplomu nije želeo. Otkrivamo zašto je Andrić izbegavao promociju svog doktorata punu deceniju.
JEDAN TELEFONSKI POZIV PREOKRENUO JE ŽIVOT IVE ANDRIĆA: Neverovatne vesti ga nisu uzdrmale, a njegov odgovor ŠOKIRAO sve svedoke
Švedska kraljevska akademija dodelila je 26. oktobra 1961. godine Nobelovu nagradu za književnost srpskom piscu Ivi Andriću. On je do danas ostao jedini naš književnik koji je dobio ovo priznanje.
Možda vas zanima:
IVO ANDRIĆ JE PISAO DOKTORAT O BOSNI, A ODBIO GA JE! Čuveni nobelovac se 10 godina krio od profesora, razlog je potpuno NEVEROVATAN
Nobelovac koga je Srbija obožavala, diplomu nije želeo. Otkrivamo zašto je Andrić izbegavao promociju svog doktorata punu deceniju.
JEDAN TELEFONSKI POZIV PREOKRENUO JE ŽIVOT IVE ANDRIĆA: Neverovatne vesti ga nisu uzdrmale, a njegov odgovor ŠOKIRAO sve svedoke
Švedska kraljevska akademija dodelila je 26. oktobra 1961. godine Nobelovu nagradu za književnost srpskom piscu Ivi Andriću. On je do danas ostao jedini naš književnik koji je dobio ovo priznanje.
Možda vas zanima:
IVO ANDRIĆ JE PISAO DOKTORAT O BOSNI, A ODBIO GA JE! Čuveni nobelovac se 10 godina krio od profesora, razlog je potpuno NEVEROVATAN
Nobelovac koga je Srbija obožavala, diplomu nije želeo. Otkrivamo zašto je Andrić izbegavao promociju svog doktorata punu deceniju.
JEDAN TELEFONSKI POZIV PREOKRENUO JE ŽIVOT IVE ANDRIĆA: Neverovatne vesti ga nisu uzdrmale, a njegov odgovor ŠOKIRAO sve svedoke
Švedska kraljevska akademija dodelila je 26. oktobra 1961. godine Nobelovu nagradu za književnost srpskom piscu Ivi Andriću. On je do danas ostao jedini naš književnik koji je dobio ovo priznanje.
Školovao se u Sarajevu, Zagrebu, Krakovu i Beču, gde je studirao književnost i filozofiju. Početkom Prvog svetskog rata, zbog svojih projugoslovenskih stavova, bio je zatvoren, ali ga to nije sprečilo da kasnije postane jedan od najznačajnijih intelektualaca tog vremena.
Nakon rata, započeo je diplomatsku karijeru, radeći kao ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. Međutim, kada je izbio Drugi svetski rat, povukao se iz javnog života i posvetio pisanju, što je rezultiralo njegovim najvažnijim književnim delima.
"Na Drini ćuprija" – roman koji je osvojio svet
Najpoznatije Andrićevo delo, "Na Drini ćuprija", objavljeno je 1945. godine i donelo mu je Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine.
Roman prati sudbinu čuvenog mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu i ljudi koji su kroz vekove živeli oko njega. Priča o mostu je zapravo priča o Balkanu – njegovoj istoriji, sukobima, običajima i mentalitetu.
Knjiga je prevedena na više od 50 jezika, a njene poruke o istoriji i ljudskoj sudbini i danas odjekuju među čitaocima širom sveta.
Andrićeva filozofija i stil pisanja
Andrićev stil karakteriše jednostavan, ali snažan narativ, duboka promišljanja o sudbini pojedinca i naroda, kao i često melanholičan ton. Njegove priče su prožete istorijom, filozofijom i psihologijom, a kroz sudbine likova oslikava složenost ljudskih odnosa i istorijskih previranja.
Osim "Na Drini ćuprija", među njegovim najpoznatijim delima su i:
- "Travnička hronika" – priča o sudbini Travnika i njegovih stanovnika tokom Napoleonovih ratova
- "Gospođica" – psihološki roman o škrtosti i usamljenosti
- "Prokleta avlija" – filozofska parabola o zatvoru, sudbini i moći
Beograd – grad u kojem je živeo i stvarao
Ivo Andrić je veći deo svog života proveo u Beogradu, gde je napisao svoja najznačajnija dela. Njegov dom, u Ulici Proleterskih brigada (danas Andrićev venac), danas je muzej posvećen njegovom životu i radu.
U Beogradu se nalazi i Andrićev spomenik, kao i više ulica i institucija koje nose njegovo ime. Njegova književna zaostavština ne samo da je deo srpske i jugoslovenske kulture, već i deo svetske književne baštine.
Zašto čitati Andrića danas?
Andrićeva dela nisu samo istorijski prikazi, već i univerzalne priče o ljudskim sudbinama, moći, ljubavi i patnji. Njegova filozofska promišljanja, bezvremenski citati i duboka analiza balkanskog mentaliteta čine ga piscem koji se uvek iznova otkriva.
Njegove knjige su ogledalo istorije, ali i ljudske duše. Zato, ako još niste, uzmite u ruke neku od Andrićevih knjiga i zakoračite u svet priča koje će vas naterati na razmišljanje.
Ovo je najmoćnija moltva za zaštitu dece: Sve majke treba da izgovaraju ove reči svakog dana
Kroz molitvu, izražava svoju brigu i nadu za srećnu i uspešnu budućnost svoje dece, ali i aktivno komuniciraju sa Bogom
Uoči zimske slave: Zašto se kuća ne mete i ne presipa voda preko praga
U danima pred Aranđelovdan, Nikoljdan i Božić, srpski domaćini znali su – kuća se ne čisti na silu, ne izbacuje ništa preko praga i ne „dira tišina“ bez potrebe
Manastir Svetog Romana kod Đunisa: Svetinja koju zna samo tišina
Na obroncima Jastrepca, skriven između šuma i tišine, stoji manastir Svetog Romana – mesto gde ljudi dolaze ne da govore, već da slušaju ono što se u sebi više ne čuje
Zašto se u novembru nosi voda u kuću bez reči: Običaj tihe molitve koja se ne izgovara, ali se zna
U danima pred zimu, naročito uoči velikih praznika, naši stari su znali – voda se ne unosi u kuću bilo kako. Ako želiš da ti kuća bude mirna, voda se nosi ćutke.
Kako su se u novembru palile prve „domaće zvezde“: Ognjište, kandilo i lampa pre struje
U dugim novembarskim noćima, pre nego što je u selo stigla struja, srpske kuće osvetljavale su se plamenom – ne samo zbog svetla, već zbog poštovanja, tišine i porodične topline
Komentari(0)