Zašto se u novembru nosi voda u kuću bez reči: Običaj tihe molitve koja se ne izgovara, ali se zna
U danima pred zimu, naročito uoči velikih praznika, naši stari su znali – voda se ne unosi u kuću bilo kako. Ako želiš da ti kuća bude mirna, voda se nosi ćutke.
U mnogim krajevima Srbije, naročito u istočnoj i južnoj Srbiji, zadržao se jedan tih, zaboravljen običaj koji se praktikuje uoči praznika, pred zimu i kad se „duša u kući smiri“. Običaj da se voda unosi u kuću bez reči. Ne pozdravlja se, ne doziva, ne izgovara se ime, ne peva – voda se uzima, donosi i spušta u tišini.
Nije to bilo sujeverje. Bila je to molitva bez reči. Tiha molba da se dom sačuva od zla, nemira, bolesti i uroka.
Voda kao prva granica – i zaštita
U narodnoj svesti, voda je prvi živi element. Donosi se iz bunara, izvora, reke – ali kad uđe u kuću, postaje više od tečnosti. Ona je, kako su govorili stari, „ogledalo kuće“. Ako je doneseš s poštovanjem, kuća će „mirno piti“. Ako uneseš s nemirom – i voda „pamti“.
Možda vas zanima:
Zašto se u kasnu jesen ne preskače voda: Običaj koji i danas poštuju stari ljudi
U selima širom Srbije, krajem novembra se poštuje pravilo koje deluje jednostavno – kad naiđeš na potok, baru ili lokvu, staneš i pređeš je, ali ne preskačeš. Jer voda pamti kad se neko ogluši o tišinu
Zimski dani u manastiru: Tišina, oganj i molitva dok napolju veje
Kad sneg prekrije zidine i svet utihne, srpski manastiri postaju mesta u kojima vreme stane. Unutra – tiha vatra, tiša molitva, i duša koja se vraća sebi.
Možda vas zanima:
Zašto se u kasnu jesen ne preskače voda: Običaj koji i danas poštuju stari ljudi
U selima širom Srbije, krajem novembra se poštuje pravilo koje deluje jednostavno – kad naiđeš na potok, baru ili lokvu, staneš i pređeš je, ali ne preskačeš. Jer voda pamti kad se neko ogluši o tišinu
Zimski dani u manastiru: Tišina, oganj i molitva dok napolju veje
Kad sneg prekrije zidine i svet utihne, srpski manastiri postaju mesta u kojima vreme stane. Unutra – tiha vatra, tiša molitva, i duša koja se vraća sebi.
Možda vas zanima:
Zašto se u kasnu jesen ne preskače voda: Običaj koji i danas poštuju stari ljudi
U selima širom Srbije, krajem novembra se poštuje pravilo koje deluje jednostavno – kad naiđeš na potok, baru ili lokvu, staneš i pređeš je, ali ne preskačeš. Jer voda pamti kad se neko ogluši o tišinu
Zimski dani u manastiru: Tišina, oganj i molitva dok napolju veje
Kad sneg prekrije zidine i svet utihne, srpski manastiri postaju mesta u kojima vreme stane. Unutra – tiha vatra, tiša molitva, i duša koja se vraća sebi.
U nekim selima, starije žene bi uoči Aranđelovdana, Božića ili slave, nosile vodu pre izlaska sunca, ne govoreći nikome gde idu. Kad se vrate – ćute dok vodu ne spuste na zemlju.
Šta se verovalo?
– Ako se voda nosi u tišini, čuva dom od uroka
– Ako se voda „zatrese“ dok se nosi, nevolja je blizu
– Ako voda „zablista“ u vedru, duša u kući je čista
– Ako te neko pozove dok nosiš vodu – ne odazivaj se
– Ako dete pije vodu ujutru iz ruke majke, biće zdravo cele zime
Zato se govorilo:
„Ko nosi vodu u tišini, nosi mir na dlanovima.“
Kad se posebno poštuje tišina
Običaj se najviše poštovao:
– pred zimske praznike (Aranđelovdan, Nikoljdan, Božić)
– kad se u kući rodila beba
– kad neko u kući boluje „a doktori ne pomažu“
– kad se sumnja da je neko „poneo reč“ iz kuće
U tim slučajevima, prva jutarnja voda se nosila sama, tiho, sa molitvom iznutra:
„Kako te unesem, tako mir da ostaneš.“
Voda „koja ne zna za galamu“
Stari ljudi su verovali da voda zna – kako si je pogledao, tako će ti služiti. Zato se nije unosila dok se viče, raspravlja, niti uveče posle svađe.
Nije se pila s vrata, nije se davala u ljutnji. Domaćice bi često rekle:
„Stani. Prvo se smiri, pa pij. Voda to ne voli.“
Običaj koji možemo oživeti
Možda više ne idemo po vodu na izvor, ali momenat kada pustiš vodu iz česme, sipaš u bokal ili nosiš detetu čašu – i dalje je trenutak u kome možeš da staneš. Da ne pričaš. Da pomisliš. Da uneseš mir, a ne samo vodu.
Jer nekad je najvažnija molitva ona koju nisi rekao, ali si uradio.
Znaju i te kako da "izgrebu" uspeh: Čačane sa druge strane Morave decenijama unazad zovu Grebićima - a, evo i zašto
Kroz dugu srpsku istoriju svako selo ili grad imalo je svoje obeležje po kojem je bilo prepoznatljivo i razlikovalo se od ostalih. Da li su bili hrabri, spretni, podli ili lukavi, sve je to na kraju završavalo u njihovim nadimcima i prenosilo se sa kolena na koleno. Od davnina su Čačani u Srbiji poznati kao Grebići, a da se ni dan danas ne zna zašto su žitelji grada na Moravi dobili upravo taj epitet.
"NOSILAC SVETE BLAGODETI": Ovo kratko žensko ime dugo opstaje u SRBIJI, ima MOĆNO ZNAČENJE
Ukoliko planirate da svojoj devojčici date kratko ime, možda ćete se odlučiti baš za ovo
Kako je nastala reč "Balkan"? Staro ime poluostrva malo ko zna, iz ovog jezika dolazi naziv, a evo zašto je nazivano "Burem baruta Evrope"
Geografski, Balkan je omeđen Jadranskim, Jonskim, Egejskim, Mramornim i Crnim morem. Ipak, severna granica poluostrva nije jasno definisana – najčešće se uzimaju reke Sava i Dunav kao prirodna granica.
SUNČANO NA SVETOG NIKOLU: Sada je jasno kakva nas zima čeka prema narodnom verovanju
Još od davnina se smatralo da vreme na ovaj veliki praznik najavljuje kakvi će biti zimski meseci pred nama
STARINSKI RECEPT ZA SLAVSKO ŽITO: Ne postoji ukusnije!
Donosimo vam starinski recept za slavsko žito.
Komentari(0)