Zadužbina velikog župana Stefana Nemanje, smeštena na strmoj uzvišici iznad Novog Pazara, preživela je turska osvajanja, ratove i zub vremena – ali i danas ponosno stoji kao simbol srpske duhovnosti.
Visoko na brdu iznad Novog Pazara, Đurđevi Stupovi vekovima prkose vremenu i neprijateljima. Ovaj manastir, podignut krajem 12. veka, bio je svedok burne istorije Srbije – rušen, paljen, ali nikada zaboravljen. Kako je preživeo i koja je njegova tajna?
Zadužbina Stefana Nemanje – simbol srpskog identiteta
Kada je Stefan Nemanja, osnivač dinastije Nemanjića, pobedio svoje protivnike, zavetovao se da će podići crkvu posvećenu Svetom Đorđu. Tako su nastali Đurđevi Stupovi, koji su postali jedan od najvažnijih duhovnih centara tadašnje Srbije. Njegova jedinstvena arhitektura sa visokim stubovima, po kojima je i dobio ime, činila ga je prepoznatljivim među srpskim srednjovekovnim manastirima.
Turski napadi i razaranje – vekovi borbe za opstanak
Dolaskom Osmanlija, manastir je zapao u teška vremena. Tokom 17. veka, turske vlasti su ga opljačkale i spalile, a monasi su bili primorani da napuste svetinju. Ipak, narod ga nikada nije zaboravio – vekovima kasnije, ostaci su služili kao mesto molitve i duhovnog okupljanja.
Foto: Rina/UG "Journalistic"
Otkrivanje fresaka starih osam vekova
Jedan od najvrednijih umetničkih elemenata manastira su njegove freske, koje su decenijama bile skrivene ispod slojeva vlage i oštećenja. Stručnjaci su tokom restauracije otkrili fantastične prizore iz 12. veka, uključujući likove svetaca sa autentičnim vizantijskim detaljima.
Danas – ponovo zasijao punim sjajem
Nakon višedecenijske obnove, Đurđevi Stupovi su ponovo mesto molitve i duhovnosti. Proglašen je UNESCO-ovom baštinom, a svake godine sve više turista i vernika dolazi da vidi ovo čudo srpske prošlosti.
Ovo je priča o istrajnosti, veri i nacionalnom identitetu – mestu koje i danas stoji kao dokaz da su koreni srpske kulture i duhovnosti duboko usađeni u stene istorije.
Uoči zimske slave: Zašto se kuća ne mete i ne presipa voda preko praga
U danima pred Aranđelovdan, Nikoljdan i Božić, srpski domaćini znali su – kuća se ne čisti na silu, ne izbacuje ništa preko praga i ne „dira tišina“ bez potrebe
Manastir Svetog Romana kod Đunisa: Svetinja koju zna samo tišina
Na obroncima Jastrepca, skriven između šuma i tišine, stoji manastir Svetog Romana – mesto gde ljudi dolaze ne da govore, već da slušaju ono što se u sebi više ne čuje
Zašto se u novembru nosi voda u kuću bez reči: Običaj tihe molitve koja se ne izgovara, ali se zna
U danima pred zimu, naročito uoči velikih praznika, naši stari su znali – voda se ne unosi u kuću bilo kako. Ako želiš da ti kuća bude mirna, voda se nosi ćutke.
Kako su se u novembru palile prve „domaće zvezde“: Ognjište, kandilo i lampa pre struje
U dugim novembarskim noćima, pre nego što je u selo stigla struja, srpske kuće osvetljavale su se plamenom – ne samo zbog svetla, već zbog poštovanja, tišine i porodične topline
Aranđelovdanske večeri: Zašto se kaže da Arhangel „ne prašta, ali čuva“
Uoči Aranđelovdana, koji se obeležava 21. novembra, u narodu se šapuće više nego što se govori. Sveti Arhangel Mihailo se ne slavi zbog veselja – već zbog zaštite, istine i tišine
Komentari(0)