Konj u srpskom predanju: Sveti pratilac ratnika, vodič duše i životinja koja vidi ono što ljudi ne smeju
U staroj srpskoj mitologiji, konj nije bio samo jahaća životinja, već posrednik između svetova. Verovalo se da vidi duhove, oseća smrt i ponekad vodi dušu na onaj svet – tiho, bez pitanja.
U epskim pesmama, narodnim verovanjima i zapisima koje je sačuvao Veselin Čajkanović, konj zauzima posebno mesto među životinjama. Nije to obična stoka, niti samo pomoćnik ratnika. Konj je imao dušu. Imao je dar da vidi, oseti i predskaže. Zato se nije prodavao lako, nije se ubijao iz hira i nikada se nije zadirkivao – jer se verovalo da zna više nego što sme da kaže.
Konj – produžetak čovekove duše
U mnogim srpskim narodnim pesmama, junak bez konja nije junak. Njegov konj nije samo prevozno sredstvo, već saučesnik, svedok, prijatelj i ispovednik. Govorio je samo kad treba. Osećao je opasnost pre nego što se pojavi. U pesmama se konj često „javi“ kada gospodar padne, ne jede, ne pije, čeka ispred crkve, ćuti ispred groba.
Možda vas zanima:
Zašto se pepeo iz ognjišta u januaru iznosi ka jugu, a ne ka severu
Ognjište pamti više od reči, a pepeo nosi više nego što izgleda. U zimskim danima, posebno posle praznika, pepeo se ne baca kako stigne – već s pravcem i poštovanjem
Zašto se dete prvo pogleda u ogledalo, pa tek onda nahrani
U srpskoj narodnoj tradiciji, ogledalo nije bilo samo staklo – već granica. Dete koje se pogleda pre zalogaja „zna sebe“, a kuća zna ko je u njoj prvi put gladan
Možda vas zanima:
Zašto se pepeo iz ognjišta u januaru iznosi ka jugu, a ne ka severu
Ognjište pamti više od reči, a pepeo nosi više nego što izgleda. U zimskim danima, posebno posle praznika, pepeo se ne baca kako stigne – već s pravcem i poštovanjem
Zašto se dete prvo pogleda u ogledalo, pa tek onda nahrani
U srpskoj narodnoj tradiciji, ogledalo nije bilo samo staklo – već granica. Dete koje se pogleda pre zalogaja „zna sebe“, a kuća zna ko je u njoj prvi put gladan
Možda vas zanima:
Zašto se pepeo iz ognjišta u januaru iznosi ka jugu, a ne ka severu
Ognjište pamti više od reči, a pepeo nosi više nego što izgleda. U zimskim danima, posebno posle praznika, pepeo se ne baca kako stigne – već s pravcem i poštovanjem
Zašto se dete prvo pogleda u ogledalo, pa tek onda nahrani
U srpskoj narodnoj tradiciji, ogledalo nije bilo samo staklo – već granica. Dete koje se pogleda pre zalogaja „zna sebe“, a kuća zna ko je u njoj prvi put gladan
Verovalo se da konj:
- oseća smrt pre nego što dođe,
- neće stati na mesto gde je neko umro,
- neće da pije vodu iz bunara „gde se duša ogleda“.
Konj i smrt – vodič preko granice
U predanjima iz centralne i istočne Srbije, prisutna je ideja da dušu umrlog ponekad ne nosi anđeo – već konj.
U nekim selima se i danas može čuti:
„Doveo ga konj kad je došlo vreme.“
ili
„Otišao je kao da ga je konj odveo.”
Zato su stari ljudi verovali da ako konj pobegne iz štale bez razloga – nekom u kući se sprema kraj.
Posebni običaji oko konja
Mladom konju se nikada ne daje ime pre nego što se pokaže u boju ili na putu – ime mu “dolazi iz iskustva”.
Kada konj ugine, nije se nikada zakopavao kao obična životinja – često se spaljivao ili ostavljao na visini, da „duša ide gore“.
Na konju se ne psuje – verovalo se da on to „pamti“ i da se uvreda vraća.
U nekim krajevima, naročito oko Gornje Resave i Peštera, konju se na Đurđevdan pletu crvene vunene kićanke – da se ne urekne, jer je “u njemu oko koje vidi kad mi ne gledamo”.
Konj i bojište: brat po krvi
U epskoj tradiciji, posebno onoj vezanoj za kosovsku mitologiju, konj je nerazdvojan od junaka. Milošev konj, Jugovićev konj, Markov Šarac – nisu slučajnost.
U nekim verzijama narodnih predanja, kada junak gine, konj ostaje da čuva telo dok ga neko ne pronađe. Neretko – ne jede, ne pije, ugine na istom mestu, jer „neće bez njega“.
U Pešterskim selima, žene su znale reći: “Kad konj ne diše, a telo još nije ohlađeno – zna se, čeka ga.”
Zašto se konj ne prodaje olako
U narodnoj etici, konj se ne prodaje tek tako. Ako je dugo služio, ako je bio na ratovima, ako je preživeo s gospodarom – prodaja bi značila izdaju veze.
Kaže se: – „Ko proda konja koji ga je spasio – sam će dočekati dan bez glasa.”
U pojedinim slučajevima, konju se pre smrti šapuće „hvala“ u uvo, a deca se uče da ga pomiluju preko čela, „da se zna da nije zaboravljen“.
Konj danas – tiha senka slavne prošlosti
Danas konji retko imaju dušu u očima onih koji ih gledaju – sve je manje onih koji ih osećaju kao nekada. Ali ipak, u selima, na planinama, po salašima – i dalje poneki stari konj, sa sedim dlakama oko očiju, čeka tiho da ga neko pogleda s poštovanjem.
Možda više ne vodi duše preko mostova, ali još uvek može da podseti kako se poštovala snaga bez reči i vernost bez obaveze.
UBIJAO ZA TITA, SKONČAO U BEDI: Jugoslovenski Džejms Bond
Život Karate Boba zauvek se promenio kada je odbio da izvrši naređenje o likvidaciji mete u Jugoslaviji, zbog čega je bio primoran da pobegne iz zemlje.
Tajna podzemna pećina kod Orašca: Ovde su ustanici krili barut, oružje i – odluke o sudbini Srbije
Dok su se topovi tresli i krv lila u bojevima, duboko u šumama Šumadije odvijala se jedna tiha, ali presudna borba – borba za opstanak ustanka. Malo poznata pećina kod Orašca služila je Karađorđevim ustanicima kao tajno sklonište, barutana i mesto za donošenje ključnih odluka. Ovaj skriveni kutak istorije i danas postoji, ali o njemu se retko priča.
IME STAROSLOVENSKOG POREKLA KOJE JE KRASILO MNOGE DEČAKE: Danas ga sve ređe čujemo, a ima PRELEPO ZNAČENJE
Takođe se smatra da je ovo ime nastalo od imena Milovan i Milosa
Karađorđe se zaljubio u Jelenu pa je oteo sa 15 godina: Jedva izbegla zločin, a na kraju ispunila poslednju želju
Priča o voždu Karađorđu Petroviću i njegovoj ženi Jeleni nije klasična ljubavna bajka. Naprotiv – puna je strasti, sukoba, nepravdi i teških izbora koje je vreme nametalo. Jelena, žena koja je živela u senci vođe Prvog srpskog ustanka, bila je mnogo više od puke supruge slavnog junaka. Njena sudbina govori o tihoj snazi, boli i borbi za dostojanstvo u vremenu kad žene nisu imale ni glas, ni izbor.
Srpska princeza rodila poslednjeg Romanova: Muža joj boljševici brutalno prebili i bacili ga u jamu, a nju u tamnicu, umrla je zaboravljena od svih
Jelena Karađorđević je bila obrazovana, hrabra, vrlo požrtvovana kako prema Srbiji i interesima Srbije, tako i prema svojoj novoj domovini Rusiji.
Komentari(0)