Narodnja nošnja je vremenom postajala zaštitni znak srpske tradicije.
Shutterstock
Narodna nošnja predstavlja veliko deo srpske kulture i istorijskog nasleđa. Šarolikost srpskih krajeva i podeljenost na celine koje su u pojedinim istorijskim periodima bili pod uticajem raznih, često različitih kultura, uslovila je da se se narodna nošnja razlikuje od kraja do kraja, a često od sela do sela.
Nošnja je nekad bila simbol bogatstva, kreativnosti, statusa i porekla. Ukrašavanje i raskoš odevnih predmeta, pored uloge raspoznavanja i simbolike, sa sobom je nosilo i različita verovanja i sujeverja.
Za izradu odevnih predmeta u jednom domaćinstvu gotovo uvek su bile zadužene žene. Njihov posao obuhvatao je radove oko gajenja i obrade tekstilnih sirovina, bojenje, tkanje platnenih i vunenih tkanina, pletenje, krojenje, šivenje, ukrašavanje vezom, čipkom i drugim apliciranim ukrasima. Iskustvo i umeće prenosilo se sa starijih na mlađe, s kolena na koleno, a narodnja nošnja je vremenom postajala zaštitni znak srpske tradicije.
Delovi odeće koji se nosili u 19. veku u Srbiji, a danas su uglavnom deo folklornih igara i nastupa su: šajkača, anterija, zubun, tkanica (vrsta pojasa), čakšire, dolama, džemadan, jelek, libada, fistan, šalvare, čarape i opanci.
Po rečima oca Predraga Popovića ne postoji obavezujući uslov za pričešće osim krštenja. No ako u Svetom pismu ne piše jasan uslov osim krštenja, to ne znači da svako može da se pričešćuje kako hoće.
Roman koji nije samo književno delo, već hronika jedne kulture, mentaliteta i ženske sudbine u patrijarhalnom društvu kraja 19. veka. Sofka iz „Nečiste krvi“ nije samo lik – ona je ogledalo Vranja onog doba.
U selima oko Kragujevca i Topole, sve do sredine 20. veka negovao se neobičan običaj – ukrašavanje slavskog kolača crtežima od voska. Te šare nisu bile samo ukras, već i molitva, poruka i izraz domaćinske časti. Danas ovu tehniku poznaje samo nekoliko žena u Šumadiji.
Na prostranstvima Pešterske visoravni, gde se reči gube u vetru, pastiri su razvili poseban način komunikacije – kroz zvižduke. Ovaj gotovo zaboravljeni običaj nazivan „govor duva“ bio je deo svakodnevice stočara koji su provodili dane na otvorenom, daleko jedni od drugih.
Vojislav Ilić Mlađi, često u senci slavnog imenjaka, ostavio je snažan pesnički trag u srpskoj književnosti početkom 20. veka. Njegove pesme o Šumadiji, narodu i običajima danas su nepravedno zaboravljene, iako su svedočanstvo o vremenu u kojem se narodna duša pretakala u stih.
Prelepa slika u svet poslata je iz Topole, jer je poslednjeg dana jula u srpskoj Toskani održan Međunarodni festival folklora ESTAM, a pred brojnom publikom svoje veštine predstvavili su ansambli iz Kolumbije, Perua, Gruzije, Nemačke, Grčke i Srbije, a svemu je predhodio svečani defile gradskim ulicama.
Komentari(0)