Smrt bliske osobe jedna je od najtežih stvari koje se mogu dogoditi čoveku. Ipak, to je deo prirodnog procesa koji je neminovan, te se moramo pomiriti sa njim. Međutim, kada se to desi emocionalni šok je prevelik da bismo trezveno razmišljali, te se susrećemo sa raznim pitanjima, na koja često nemamo odgovor.

Crkva smatra da stvari pokojnika treba podeliti siromasima, da se stvarima daju drugi život, pa da se oni zauzvrat mole za dušu pokojnika.
Od davnina ljudi su verovali da odeća mrtvih počinje da zrači mrtvu energiju, što loše utiče na žive, pa stoga sve lične stvari su spaljene. Mnogi ljudi misle da ako su imali topao odnos sa preminulom osobom, onda se njegove stvari mogu nositi kao uspomena, a tamo, u raju, pokojnik će biti zadovoljan što njegove stvari nastavljaju da žive, a ne bacaju se u smeće.
Veruje se da je odeća koju je nosio pokojnik često, već nakon 40 dana postaje nosiv. Postoje neka sujeverna pravila, možda imaju pravu pozadinu, možda su u stanju da vas na psihološkom nivou postave da je odeća očišćena:
Možda vas zanima:

Oči koje se zatvaraju pred istinom: Zašto se ne gleda u plamen dok se izgovara ime pokojnika
U narodnim verovanjima, a prema tumačenjima Veselina Čajkanovića, vatra nije samo svetlost već granica između svetova. Ako se u nju gleda dok se izgovara ime preminulog, verovalo se da čovek „otvara trag“ – i zove ono što ne sme da se vrati.

Pogled koji nosi težinu: Zašto se u srpskoj tradiciji verovalo da deca ne smeju da gledaju umrlog u lice
U mnogim selima Srbije postojalo je nepisano pravilo – kada neko premine, deca se sklanjaju. Ne zbog straha, već zbog duše. Verovalo se da dečji pogled može zadržati ono što treba da ode.
Možda vas zanima:

Oči koje se zatvaraju pred istinom: Zašto se ne gleda u plamen dok se izgovara ime pokojnika
U narodnim verovanjima, a prema tumačenjima Veselina Čajkanovića, vatra nije samo svetlost već granica između svetova. Ako se u nju gleda dok se izgovara ime preminulog, verovalo se da čovek „otvara trag“ – i zove ono što ne sme da se vrati.

Pogled koji nosi težinu: Zašto se u srpskoj tradiciji verovalo da deca ne smeju da gledaju umrlog u lice
U mnogim selima Srbije postojalo je nepisano pravilo – kada neko premine, deca se sklanjaju. Ne zbog straha, već zbog duše. Verovalo se da dečji pogled može zadržati ono što treba da ode.
Možda vas zanima:

Oči koje se zatvaraju pred istinom: Zašto se ne gleda u plamen dok se izgovara ime pokojnika
U narodnim verovanjima, a prema tumačenjima Veselina Čajkanovića, vatra nije samo svetlost već granica između svetova. Ako se u nju gleda dok se izgovara ime preminulog, verovalo se da čovek „otvara trag“ – i zove ono što ne sme da se vrati.

Pogled koji nosi težinu: Zašto se u srpskoj tradiciji verovalo da deca ne smeju da gledaju umrlog u lice
U mnogim selima Srbije postojalo je nepisano pravilo – kada neko premine, deca se sklanjaju. Ne zbog straha, već zbog duše. Verovalo se da dečji pogled može zadržati ono što treba da ode.
1. Stvari se mogu potopiti u slanu vodu, a zatim oprati.
2. Nakon pranja stvar se poškropi svetom vodom.
3. Stvari se mogu menjati.
Međutim, lične stvari pokojnika i posteljina se u gotovo svim slučajevima bacaju ili čak spaljuju. Za neke je ođeća uspomena, a za druge bol. Stoga neki pokušavaju da se riješe ili poklone ođeći.
Neke ritualne agencije pružaju usluge odnošenja stvari pokojnika i njihove distribucije ljudima u nevolji. Isto možete učiniti i sami kontaktirajući skloništa ili crkvu.
Trebali biste biti zabrinuti ako osoba obraća previše pažnje na odeću, fotografije, lične stvari preminulog. Kada se zaglavi u prošlosti, gubi se sadašnjost.
Pravila?
Strogo je zabranjeno nošenje ličnih stvari preminulog, koje je često nosio ili koje su bile kod njega kada je smrt neposredno nastupila.
Mnogi pokojnika sahranjuju ne skidajući mu burmu, ručni sat, naprsni krst. Posebno morate biti oprezni sa stvarima osobe koja je umrla od teške bolesti, nasilne smrti i koja je patila pre smrti.
Smatra se da se ostale stvari pokojnika ne mogu oblačiti i deliti pre 40 dana smrti. To je zbog činjenice da vremenom energija slabi, kao i zbog činjenice da do 40 dana, prema hršćanskim kanonima, duša još uvek nije definisana u tom svetu.
Šta učiniti sa krstom pokojnika?
U pravilu se pokojnik sahranjuje sa naprsnim krstom. Crkva veruje da se naprsni krst pokojnika može nositi, ali je bolje da se prvo posveti u crkvi.
U narodu se priča da je nemoguće nositi krst pokojnika, jer ćete nositi tuđi krst. Krst se može pretopiti u nešto drugo, odneti - dati u crkvu ili zakopati u izvor vode (more, jezero, reka). Ali u većini slučajeva takvi se krstovi ne nose, već se stavljaju u kutiju u znak sećanja na pokojnika.
(N portal)
Neustrašivi bard : glas koji je odjekivao scenom i filmom
Kada se pomene ime Ljube Tadića (1929–2005), prva asocijacija gotovo svakog ljubitelja pozorišta i filma jeste – glas. Dubok, autoritativan, prodoran, bio je njegovo najmoćnije oružje. Uz njega, išla je i pojava koja je plenila – visoka figura, snažan izraz i stav glumca koji nikada nije poznavao strah na sceni.

Zašto je Stefan Lazarević jedan od najvažnijih vladara srpske istorije -vladar iz reda Zmaja i tvorac Manasije
Među svim vladarima srednjovekovne Srbije, retko ko se ističe kao despot Stefan Lazarević (1377–1427). Sin kneza Lazara i kneginje Milice, naslednik Kosovske tradicije i poslednji veliki vitez srpske srednjovekovne države, Stefan je ostavio neizbrisiv trag u istoriji i kulturi. Njegova vladavina bila je most između izgubljenog carstva Nemanjića i buduće borbe za opstanak pod Osmanlijama.

Tvrđava Zvečan – čuvar severnog Kosova kroz vekove
Na strmoj vulkanskoj kupi iznad reke Ibar, uzdiže se tvrđava Zvečan – jedan od najstarijih i najznačajnijih srednjovekovnih gradova Srbije. Kao strateško uporište i kraljevski dvor Nemanjića, Zvečan je bio svedok uspona srpske države, ali i burnih borbi koje su oblikovale našu istoriju.

Sakriven među stenama Jerme: manastir Poganovo i njegove čuvene legende
Na levoj obali reke Jerme, nedaleko od sela Poganovo, smešten je manastir posvećen Svetom Jovanu Bogoslovu. Sklopljen sa prirodom, među strmim stenama koje se nadvijaju nad rekom, ovaj manastir deluje kao da je iznikao iz samog kamena. Spoj duhovnosti, umetnosti, legendi i prirodnih lepota čini ga jednim od najlepših kutaka jugoistočne Srbije.

Đeravica, Albanska golgota i legende Prokletija - sneg, bol i ponos srpske istorije
Na krajnjem jugozapadu Srbije, Kosovu i Metohiji, na tromeđi sa Crnom Gorom i Albanijom, uzdiže se najdramatičniji planinski venac Balkana – Prokletije. Ove „Uklete planine“ oduvek su budile strahopoštovanje svojim strogim grebenima, večnim snegom i nepristupačnim vrhovima, ali i privlačile one koji žele da osete moć netaknute prirode.
Komentari(0)