"MILOJEVA I SRNDAKOVA BUNA" 05. aprila 1841. u niškom, leskovačkom, pirotskom i vranjskom kraju izbila protiv Turaka

Lepote Srbije

14:00

Zanimljivosti 0

Milojeva i Srndakova buna (niška buna, ili leskovačka buna, Milojeva buna, Srndakova i Čavdarova razmirica, bojadžijska razmirica, vlasotinački bozgun) označava ustanak 1841. Spada među tri najznamenitija događaja u nacionalnoj istoriji srpskog naroda današnje jugoistočne Srbije 19. veka pored Prvog i Drugog srpskog ustanka i oslobođenja od vekovne turske vlasti u srpsko-turskom ratu 1877-1878. godine.

"MILOJEVA I SRNDAKOVA BUNA" 05. aprila 1841. u niškom, leskovačkom, pirotskom i vranjskom kraju izbila protiv Turaka
Printscreen/Instagram

Ovaj ustanak je, iako neuspešan, bio samo nastavak ponovljenog velikog pokušaja iz vremena prvog srpskog ustanka, počev u stvari od 1805, kada se pokušavalo takođe, sa velikim pregnućima i u višegodišnjim oružanim borbama, da dođe do slobode i ovog dela Srbije, što će konačno uspeti nepune četiri decenije kasnije u srpsko-turskom ratu 1877-1878.

Događaji koji su prethodili ustanku


Proglašenje Gilhanskog hatišerifa 1839. godine, teško je ozlojedilo Turke po unutrašnjosti carevine, a naročito u pograničnim krajevima prema Austriji, Crnoj Gori i Srbiji. U prvom redu protiv Hatišerifa je ustao feudalni red begova i spahija, i brojna ulema. Ali podstakniti feudalnom gospodom kojoj su se oduzimali dotadašnji timari i zijameti a ulemom koja je ustala u odbrani šerijata i starih ustanova turske države, muslimanske mase naroda shvatile su uvođenje tanzimata kao pogubno i za sam svoj opstanak. Antireformatorska propaganda u širim slojevima muslima bila je tako jako i tako podešena, i u Bosni kao i u Rumeliji, da su se za novo stanje okrivljavali hrišćani tj. raja, radi koje je kako se govorilo, i potekao čitav reformski rad sultana Mahuda II i sultana Abdula Medžida. Kako je turska centralna vlast bila nemoćna, istovremeno i neefikasna da kontroliše postupke provinciskih činovnika to je u mnogim oblastima carstva anarhija uzimala maha a progoni nemuslimanskig stanovništva imali drastične razmere.

Na teritoriji Niškog sandžaka, koji su sačinjavali raniji Niški i Leskovački pašaluk, upravljao je Mustafa Sabri-paša, čovek nepismen, surov i veliki neprijatelj hrišćana. Njegov negativan primer delovao je i na njegove potčinjene organe. Kao neposredni povod ustanku navodili su se preveliki turski zulumi i pljačkanje naročito seoskog stanovništva, što se sve stavljalo na teret tadašnjem niškom guverneru Mustafa Sabri-paši i njegovom upravnom aparatu.

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Teritorija obuhvaćena ustankom

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:


Ustanak je obuhvatio niški, pirotski, vranjski i toplički, a izvan teritorije današnje Srbije proširio se i na Kumanovsku nahiju u pravcu juga, a na istoku preko Stare planine na prostor današnje Bugarske. Niška, Leskovačka i Pirotska nahija predstavljale su glavno područje ustanka. Tu su se nalazili glavni organizacioni centri, tu se srpsko stanovništvo masovno podiglo na oružje, a tu su se odigrale i sve odlučujuće bitke. Na ovim područjima su se najviše i osetile posledice poraza i sloma usled veoma okrutne i dugotrajne turske reakcije. Zbog svega ovoga, ovaj veliki narodni ustanak 1841. godine zadugo je ostao duboko urezan u svesti i sećanju brojnih generacija stanovništva ovih krajeva, a uspomene na ove znamenite i teške dane narodne prošlosti i danas se mogu čuti u samom epicentru najžešćeg otpora: u Zaplanju i u niškim selima Donjem Matejevcu i Gornjem Matejevcu i Kamenici, i još ponegde oko Vlasotinca i u pirotskom kraju.

Izvor: vikipedija

 

Komentari(0)

Loading