TRAGEDIJA JADRANKE STOJAKOVIĆ Krenula na sahranu jedne, isti dan joj poginula i druga sestra
JEdna od najcenjenijih pevačica Jadranka Stojaković imala je toliko gorku sudbinu, te su ljudi počeli da pričaju kako su joj njene pesme postale kletva. A, zapravo, vlasnica autentičnog i veoma raskošnog glasa, trudila se da živi običnim životom i da radi ono što voli - da peva. Međutim, život joj je priredio takav scenario koji nemam prilike da vidimo ni na filmskom platnu.
Ne postoji osoba, čini se, koja ne zadrhti već pri prvim taktovima Jadrankinih velikih hitova poput "Sve smo mogli mi"i "Što te nema", a nakon tragedija koje su je zadesila pevala ih je sa posebnim, dubokim emocijama.
- Život mi je bio težak još od detinjstva. Do pete godine živela sam sa majkom, koja se selila iz mesta u mesto, pa sam prešla kod babe, a onda su brigu o meni preuzeli ujak i njegova žena. I oni su se selili po celoj Nemačkoj, Norveškoj i Španij - govorila je Jadranka o svom životu za "Avaz".
Još kao tinejdžerka uplovila je u svet muzike, karijeru je započela prvo van granica naše zemlje, upravo zbog prečestih selidbi.
Prve nastupe imala je u američkim džez klubovima u Nemačkoj, a talenat i muzički uspeh u jednom trenutku odveli su je čak do Japana. Međutim, njenu uspešnu karijeru prekinuo je rat na našim prostorima.
Kako je govorila, nije mogla da uživa u uspehu, budući da je neprestano razmišljala o tome kako su njeni bližnji i da li su uopšte živi.
Dok je boravila u Japanu, u kom je provela čitave 23 godine, tokom ratnih devedesetih, uzet joj je stan u Sarajevu koji je bio u njenom vlasništvu, a odmah nakon ovog nemilog događaja zadesila ju je porodična tragedija - preminula joj je rođenda sestra.
Jadranka je tada doputovala iz Japana kako bi ispratila sestru na večni počinak, ne sluteći da će doživeti još jedan veliki životni udarac.
Naime, kada se uputila na sahranu svoje sestre, na putu do groblja pred očima joj se odvila nezamisliva tragedija – u automobilu ispred njenog u saobraćajnoj nesreći poginula joj je i druga sestra.
Slomljena zbog jezivih događaja koje joj je sudbina priredila, pevačica je jedva smogla snage i nastavila sa svojim životom, sve dok zla kob ponovo nije pokucala na njena vrata.
Naime, pevačica je 2010. godine prilikom izlaska na binu pala i doživela povredu koja joj je potpuno promenila život. Zdravstveno stanje joj se naglo pogoršavalo, nakon čega joj je ustanovljena bolest motornog neurona ili Amiotrofična lateralna skleroza, zbog koje je postala potpuno nepokretna.
- Noge su mi postepeno otkazivale dok nisam postala potpuno nepokretna - ispričala je ona jednom prilikom za domaće medije.
Svakog dana je gubila sve više snage, a kako nije uspela da povrati izgubljeni stan u Sarajevu, život je nastavila u Banjaluci, gde je provela poslednje dane svog života, piše Avaz.
Vedar duh uprkos svim životnim nedaćama zadržala je do samog kraja, a u jednom od poslednjih intervjua koje je dala pred smrt, govorila je o sreći i pozitivnim mislima koje su joj davale snagu da se bori.
- Interesantno je to kada se u životu čovek zapita šta je to sreća i koliko svesno utičemo na svoje pozitivne misli, na svoja dobra dela. Ako mene danas pitate šta bih želela, to bi se odnosilo na sve. Volela bih da ljudi razmisle o sebi i o svom životu," rekla je ona u jednom od svojih poslednjih intervjua za "Dnevni avaz", a tom prilikom priznala je da su je mnogi zaboravili.
- Ne mogu se setiti ko mi je dolazio u poslednje vreme. Nema više mene. To je to, nemam ni glasa. Ne mogu više, bolest mi je uzela sve. Ne mogu više da sviram, ali često sanjam muziku. Živim ceo život s njom i kao da imam koncerte dok spavam. Još mogu da je osetim, još mogu da je čujem – rekla je tada Jadranka za pomenuti medij.
Jadranka Stojaković preminula je 3. maja 2016. godine u 66. godini u staračkom domu u Banjaluci.
Iako je fizički napustila ovaj svet pre osam godina, njena muzika i dalje živi, a neke od pesama ne guba na popularnosti, naprotiv. NJen uticaj na muzičku scenu i sposobnost da dotakne srca svojih slušalaca čini je nezaboravnom i voljenom umetnicom, te će zauvek ostati upamćena kao jedna od najvećih muzičkih legendi Balkana.
Zašto su žene nosile crni konac u kecelji?
Uvučen u čvor i ušiven u postavu kecelje ili bluzu, crni konac nije imao veze s šivenjem. Bio je amajlija, zaštita, tiha odbrana žene u svetu koji ne pita mnogo
Nedeljom se ne šije – ne zbog lenjosti, već zbog kazne
U narodu se govorilo da žena koja uzme iglu u nedelju, ušiva sama sebi nemir. Nedelja je dan kada treba ćutati, odmarati i slušati, ne boditi red iglom
Ujutru se ne daje ništa iz kuće pre nego što se neko prekrsti
Stari su verovali da dan počinje sa molitvom, a ne sa iznošenjem. Ko iznese hleb, so ili vodu iz kuće pre nego što neko u njoj izgovori „dobro jutro“ – mogao bi da iznese i sreću
Zašto se ne vraća metla ako se pozajmi?
U srpskoj narodnoj tradiciji metla nije bila samo alatka za čišćenje – već predmet koji nosi energiju doma. Kad se jednom da, ne vraća se – da se s njom ne vrati i ono što je iz kuće otišlo
Dušanov Zakonik bio je surov, ali pravičan: Vladalo je pravilo "Oko za oko, zub za zub", a ove brutalne kazne čekale su pijanice, preljubnike i one nepristojne
Dušanov zakonik donet je na saboru Vlastele i crkvenih velikodostojnika na Vaznesenje Gospodnje, 21. maja 1349. godine u Skoplju
Komentari(0)