Srpski vojvoda sinove nije štedeo.
Živojin Mišić bio je oženjen Lujzom, ćerkom bogatog Švajcarca nemačkog porekla koji je poslovao u tadašnjoj Srbiji i u braku sa njom je imao šestoro dece – sinove Radovana, Aleksandra i Vojislava i ćerke Eleonoru, Olgu i Anđeliju.
Srpski vojvoda sinove nije štedeo. Radovan i Aleksandar su bili u borbenim jedinicama od 1912. do 1918. godine, a istu sudbinu bi imao i najmlađi Vojislav da nije bio maloletan. Ipak, kasnije je učestvovao u Drugom svetskom ratu, na strani partizana.
Sudbina Aleksandra Mišić bila je naročito tragična.
Borba do poslednjeg daha
Posle sloma države u Aprilskom ratu 1941. godine Aleksandar Mišić se, kao penzionisani oficir, povezao sa Dragoljubom Mihailovićem i sa njim rešio da nastavi borbu protiv okupatora.
Tako je postao komandant Ribničkog četničkog odreda i jedan od glavnih ustaničkih vođa u Jugoslaviji. Nemci su ga zarobili 6. decembra 1941. tokom okupatorske ofanzive na Ravnu Goru. Sa njim je uhvaćen i njegov kolega, Slovenac major Ivan Fregl.
O njihovoj sudbini nakon ovoga ostala je zabeležena nevarovatna priča!
Naime, kada su Nemci čuli da Aleksandar ima nemačke krvi jer mu je majka germanskog porekla ponudili su da mu poštede život.
– Pola vaše krvi je nemačko – navodno mu je rekao nemački oficir.
– Ta polovina je istekla na Kolubari – odgovorio mu je Aleksandar Mišić osudivši tako sebe na smrt.
Priča kaže i da su nakon toga Mišić i Fregl, kao oficiri, dobili pravo na poslednju želju. Aleksandar je tražio da odreši pertlu na cokuli, a Ivan da lično komanduje odredom koji će iz streljati.
Trenutak pre nego što je Fregl komandovao: “Pali!”, Aleksandar Mišić je skinuo cokulu i zavitlao je ga streljačkom odredu. Tako je, makar simbolično, umro boreći se i nikada ne predajući.
Običaj „nošenja noći“: Zašto su naši stari decu nosili preko praga kad padne mrak
Kad dete plače noću, budi se u isto vreme ili gleda „u ćošak“, narod je znao: noć mu je „ušla u dušu“. Zato su ga nosili tri puta preko praga – da ga vrate iz senke
Tri dana pred Mitrovdan: Verovalo se da tada duhovi obilaze domove i gledaju ko ih pamti
Uoči praznika Svetog Dimitrija, narod je ćutao, palio sveće i nije otvarao vrata posle mraka – jer se verovalo da mrtvi još jednom dolaze pred kuću
Vekovni prsten na prstu mrtvog: Zašto se pokojnici sahranjuju sa burmom i šta se dešava ako se skine
U srpskoj tradiciji, burma nije samo znak braka – već veza između duša. Zato se i posle smrti ostavlja na ruci, da pokojnik zna kome pripada – i da ne zaboravi put ka miru
Srbi na grob za Zadušnice prostiru stolnjake kao da je slava: Sveštenik otkrio koji je stav Srpske pravoslavne crkve o bizarnom običaju
U mnogim sredinama u Srbiji na groblje se za Zadušnice pored sveća iznosi i mnogo hrane.
Zašto se gledalo da li se dim diže pravo: Znak dobra, zla i tihe poruke neba
U staroj srpskoj tradiciji dim nije bio samo posledica vatre – bio je poruka, predskazanje i pokazatelj duhovnog stanja kuće i naroda
Komentari(0)