Hleb je jedan od osnovnih sastojaka svakog obroka u Srbiji, može se čak reći da ima svojevrstan ritualni karakter. Tradicionalni pozdrav dobrodošlice je kada se pred gosta iznese hleb i so.
Hleb igra veoma važnu ulogu i u religioznim ritualima, čak se smatra i da je greh bacanje ove namirnice, koliko god dugo stajala.
Pogaca je simbol porodicne sloge, kuce i dobrote. So simbol duhovne hrane i deljenja.
Ovaj običaj služenja gostiju hlebom i solju ustaljen je u vreme Karađorđa, ali njegova tradicija seže u još dalju prošlost!
Hleb i so su bili simbol paganskog srpskog i slovenskog boga Radogosta. Hleb kao ritualni predmet sastavni je deo mnogobrojnih obreda u narodnoj kulturi balkanskih Slovena.
U narodnoj magiji hlebom se uspostavlja ravnoteža između čoveka i nevidljivih sila koje ugrožavaju njegov život ili on služi kao čarobno sredstvo za ostvarivanje ljudskih namera.
Prva funkcija naješće se ostvaruje darivanjem hleba, a druga se zasniva na mogućnosti da hleb može prenositi neka svojstva za koja se smatra da mogu delovati na onoga koji dođe u dodir s njim. Ova mitološka osobina hleba najbolje je iskazana kroz lik i poruke Isusa Hrista, koji je besedio svojim učenicima: “Ja sam hleb živi, vi jedete telo moje” i “Vi ste so zemlje. Imajte so u sebi i mir imajte među sobom!”
Pre se verovalo u našem narodu da nepoznati gost može da bude neko božanstvo ili duh negog umrlog pretka, ili bilo koje nadprirodno biće. Zbog toga su putni namernici uvek dočekivani sa velikom počasti.
Po primanju hrišćansta ovaj čin je postao jedan od simbola milosrđa. Gostoprimstvo je vremenom postalo jedan od prepoznatljivih osobina srpskog naroda , kojim se Srbi posebno ponose.
Uoči zimske slave: Zašto se kuća ne mete i ne presipa voda preko praga
U danima pred Aranđelovdan, Nikoljdan i Božić, srpski domaćini znali su – kuća se ne čisti na silu, ne izbacuje ništa preko praga i ne „dira tišina“ bez potrebe
Manastir Svetog Romana kod Đunisa: Svetinja koju zna samo tišina
Na obroncima Jastrepca, skriven između šuma i tišine, stoji manastir Svetog Romana – mesto gde ljudi dolaze ne da govore, već da slušaju ono što se u sebi više ne čuje
Zašto se u novembru nosi voda u kuću bez reči: Običaj tihe molitve koja se ne izgovara, ali se zna
U danima pred zimu, naročito uoči velikih praznika, naši stari su znali – voda se ne unosi u kuću bilo kako. Ako želiš da ti kuća bude mirna, voda se nosi ćutke.
Kako su se u novembru palile prve „domaće zvezde“: Ognjište, kandilo i lampa pre struje
U dugim novembarskim noćima, pre nego što je u selo stigla struja, srpske kuće osvetljavale su se plamenom – ne samo zbog svetla, već zbog poštovanja, tišine i porodične topline
Aranđelovdanske večeri: Zašto se kaže da Arhangel „ne prašta, ali čuva“
Uoči Aranđelovdana, koji se obeležava 21. novembra, u narodu se šapuće više nego što se govori. Sveti Arhangel Mihailo se ne slavi zbog veselja – već zbog zaštite, istine i tišine
Komentari(0)