Tekeriški peškir: Kako je Prvi svetski rat spojio vojnika Miletu iz Sedlara i đevojku Persu
Tekeriški peškir je deo postavke muzeja u Šapcu
Golobradi Mileta Milutinović iz Sedlara kod Svilajnca bio je barjaktar 2. prekobrojnog puka Kombinovane divizije, koja je noći izmedju 15. i 16 avgusta 1914. godine bila poslata da brani Trojan, jedan od strateških vrhova na Ceru. Dok su napredovali kroz tmurnu, olujnu noć, Miletu je geler prvo pogodio u jednu nogu, zatim i u drugu.
Dalje nije mogao. Ostao je sam, ranjen, da sluša oluju koja se sručila na planinu i tutnjavu rata, u praznom selu Tekeriš. Meštani su, pobegavši od zle ratne kobi, ostavili iza sebe sve!
Mileta je dopuzao do najbliže kuće. Tražio je nešto da previje noge, da ne iskrvari. U sanduku nadomak ruke je napipao peškire. Uzeo je dva, podvezao rane.
Kada se njegova četa vratila, nastavio je dalje ratovanje s njima. A peškiri koje je uzeo, rukom tkani od lana i pamuka, video je, bili su deo devojačke spreme. Na jednom je sitnim vezom pisalo „Persa Spajić djevojka“. S druge strane je tanak konac isprepletao poruku budućem mužu „Dobro jutro dobri domaćine, sretan ti praznik“.
Mileta Milutinovic iz Sedlara je sa peškirima u nedrima prošao je ceo Prvi svetski rat. Posle Cerske, i Kolubarske bitku, prešao je Albaniju i preživeo proboj Solunskog fronta. Jednim je zavio ranu svog komandanta, koji mu je na rukama izdahnuo. A drugi je nastavio da nosi u nedrima. Dok nije ponovo došao u svoje rodno mesto.
Mileta se oženio. Dobio decu i svako je iz porodilišta izneo umotano u onaj peškir iz devojačke spreme. Njegov peškir iz rata. Svaki slavski kolač je bivao umotan u devojački peškir iz Tekeriša. Peškir koji mu je spasao život.
Kada je 1974. na tačno 60. godina od Cerske bitke sa unukom došao u Tekeriš, u nedrima je poneo peškir. Da ga vrati Persi, djevojci. Kuću u koju se sklonio prepoznao je po bunaru. Komšije su mu ispričale da je Persa umrla od tuberkuloze pre nego se udala, kuća je ostala prazna. Mileta Milutović je peškir poklonio Tekerišu, kao uspomenu na tu, za to vreme savremenu, pismenu devojku.
Tekeriški peškir je deo muzejske postavke Muzeja u Šapcu. Replika se nalazi u muzeju u Spomen kompleksu u Tekerišu. Mileta Milutinović je umro 1981. godine od gripa.
Uoči zimske slave: Zašto se kuća ne mete i ne presipa voda preko praga
U danima pred Aranđelovdan, Nikoljdan i Božić, srpski domaćini znali su – kuća se ne čisti na silu, ne izbacuje ništa preko praga i ne „dira tišina“ bez potrebe
Manastir Svetog Romana kod Đunisa: Svetinja koju zna samo tišina
Na obroncima Jastrepca, skriven između šuma i tišine, stoji manastir Svetog Romana – mesto gde ljudi dolaze ne da govore, već da slušaju ono što se u sebi više ne čuje
Zašto se u novembru nosi voda u kuću bez reči: Običaj tihe molitve koja se ne izgovara, ali se zna
U danima pred zimu, naročito uoči velikih praznika, naši stari su znali – voda se ne unosi u kuću bilo kako. Ako želiš da ti kuća bude mirna, voda se nosi ćutke.
Kako su se u novembru palile prve „domaće zvezde“: Ognjište, kandilo i lampa pre struje
U dugim novembarskim noćima, pre nego što je u selo stigla struja, srpske kuće osvetljavale su se plamenom – ne samo zbog svetla, već zbog poštovanja, tišine i porodične topline
Aranđelovdanske večeri: Zašto se kaže da Arhangel „ne prašta, ali čuva“
Uoči Aranđelovdana, koji se obeležava 21. novembra, u narodu se šapuće više nego što se govori. Sveti Arhangel Mihailo se ne slavi zbog veselja – već zbog zaštite, istine i tišine
Komentari(0)