U Srbiji su se gajde očuvale u nekoliko tipova.
Na bogatoj listi Nematerijalnog kulturnog nasleđa Srbije nalazi se sviranje na gajdama. Iako je prva asocijacija na gajde Škot koji ih svira noseći tradicionalni škotski kilt, one se rasprostranjene širom Evrope, a prisutne su u gotovo svim pastirskim krajevima. Čuvajući svoja stada pastiri su pravili gajde čiji su mehovi izrađivani od kože jareta ili jagnjeta, zavisi šta im je bilo pri ruci.
Gajde se sastoje od nekoliko elemenata: gajdenice (dela koji daje zvuk i koji se najčešće pravi od drveta šimšira, jorgovana, drena i šljive), piska od koga umnogome zavisi štim gajdi, mešine koja se pravi od kože jareta ili jagnjeta koja se suši, glavčine ili prstenova, i prdala (velike dugačke cevi koja daje dubok ton). Ceo instrument maže se lojem ili voskom, a mešina svinjskom mašću kako bi se što bolje očuvala.
U Srbiji su se gajde očuvale u nekoliko tipova: južnomoravski-makedonski tip, koji je ujedno i narasprostranjeniji tip, a poznate su i svrljiške, erske, banatske i vojvođanske gajde. Razlikuju se pre svega u metodama izrade, materijala od kojih se izrađuju ali i načina na koji se sviraju.
Na žalost gajde su potisnute iz svakodnevne muzike zbog svoje arhaičnosti i činjenice da se vezuju za ruralne slabo razvijene krajeve. Kola koja su se nekad izvodila isključivo na gajdama danas se sviraju na harmonici, a malo mladih uči da svira gajde.
Ipak koliko su nekad zauzimale važno mesto govori priča o gajdašu iz prvog svetskog rata koji je put Albanije prevalio noseći sa sobom gajde. Petar Milenković, srpski vojnik i gajdaš, je u rat krenuo sa tri konja i gajdama. Gajde je nosio sa sobom i svirao na njima čak i tokom golgote u Albaniji, a zvuci njegovog starog instrumenta su držali vojnike budnim i u nadi da nije još kraj. Petar i njegove gajde su preživeli golgotu, a sa njima je sokolio srpske vojnike prilikom oslobođenja Srbije.
View this post on Instagram
"Teško očevima ženske dece kad pomisle šta su sve radili tuđoj ženskoj deci": Od Duška se moglo učiti o roditeljstvu
Ako rešite sve probleme svoje dece, ona neće imati drugih problema sem vas
Kako se čuvao oganj u zimskoj noći: Da ne ugasne, da ne uđe zlo
U starim srpskim kućama oganj nije bio samo izvor toplote – bio je živo biće doma. Gasio se samo s poštovanjem, čuvao se pepelom i nikada nije ostajao sam
Zašto se stara slama ne izbacuje pre Nikoljdana: Verovanje koje štiti dom
U srpskim domaćinstvima nekada se znalo – slama iz ikona, badnjaka i kućnih ćoškova ne iznosi se dok ne prođe Sveti Nikola. Jer ona nije smeće – već čuvar doma i molitva u tišini
Kuvana repa s belim lukom: Jeftin, star, posan ručak koji se kuvao kad nema ništa
Kada bi nestalo mesa, brašna, jaja i svega „važnog“, u starim srpskim kuhinjama ostajala je repa. A kad se ona skuva s belim lukom – nahrani i telo i dušu
Od Aranđela do Božića: Dani kada se ne udara po stolu i ne tera gost iz kuće
U srpskoj tradiciji, period između Aranđelovdana i Božića bio je vreme tišine, sabranosti i duhovnog reda – kad se ne viče, ne lupi šakom o sto i ne odbija onaj koji dođe pod krov
Komentari(0)