KO JE ABADŽIJA A KO ČARUGDŽIJA Jedinstvena izložba koja čuva srpsku tradiciju postavljena u selu Pranjani
Otvara se zanimljiva izložba u selu Pranjani.
U cilju očuvanja srpske tradicije i običaja u selu Pranjani u prostorijama Osnovne škole „Ivo Andrić“ u organizaciji Muzeja rudničko-takovskog kraja otvara se izložba zanimljivog naziva „Od abadžije do čarugdžije“. Na otvaranju će govoriti direktor Osnovne škole, Zoran Pantović, istoričar Aleksandar Marušić, kao i autorka izložbe etnolog-antropolog Nataša Polomac Petković.
- Izložba je namenjena svima onima koji vole i poštuju tradiciju a možda se i danas bave zanatima predstavljenim na našoj izložbi, pa će otvaranje biti i prilika da nešto naučimo i da se na pravi način posvetimo publici i u seoskoj sredini, kao što to činimo u samom gradu, kažu organizatori.
Ističu da im je bila želja da pre nego što se izložba “otisne u svet”, obiđe prvo opštinu Gornji Milanovac, a onda predstavi kulturno-istorijsku baštinu rudničko-takovskog kraja širom Srbije i regiona. Postavka će biti otvorena do 4. novembra.
Inače, abadžija je naziv za zanatliju koji se bavio izradom odeće od grubog domaćeg sukna, poput čakšira i drugih tradicionalnih odevnih predmeta. Ovi majstori su izrađivali odeću od vune.
Abadžijski zanat je bio cenjen, a nošnje koje su izrađivali bile su prepoznatljive po kvalitetu i specifičnom stilu, koji je bio prilagođen različitim krajevima. Sa industrijalizacijom i pojavom novih materijala, abadžijski zanat je postepeno izgubio na značaju.
Čarugdžija je stari naziv za zanatliju koji se bavio pravljenjem opanaka. Ovi majstori su izrađivali su opanke, koji su bile važan deo tradicionalne narodne nošnje u Srbiji i na Balkanu. Opanci su se koristili i u svakodnevnom životu i za posebne prilike.
Čarugdžije su bile cenjeni zanatlije. Sa razvojem industrije i masovne proizvodnje obuće, kao i dolaskom modernih mašina, ovaj zanat je postepeno nestao, ali se ručno rađeni opanci i dalje mogu naći u okviru tradicionalnih rukotvorina.
(Lepote Srbije/Rina)
Urezano u prag: Zašto su Srbi nekada svoje ime urezivali na kući
U selima zapadne i južne Srbije, na starim drvenim kućama i danas se mogu videti urezana imena, godine i poneki krstić iznad vrata. Neki misle da su to samo oznake starih majstora ili dekorativni detalji, ali zapravo se iza tih tragova krije ozbiljan običaj i snažna poruka domaćina.
Običaj „nošenja noći“: Zašto su naši stari decu nosili preko praga kad padne mrak
Kad dete plače noću, budi se u isto vreme ili gleda „u ćošak“, narod je znao: noć mu je „ušla u dušu“. Zato su ga nosili tri puta preko praga – da ga vrate iz senke
Tri dana pred Mitrovdan: Verovalo se da tada duhovi obilaze domove i gledaju ko ih pamti
Uoči praznika Svetog Dimitrija, narod je ćutao, palio sveće i nije otvarao vrata posle mraka – jer se verovalo da mrtvi još jednom dolaze pred kuću
Vekovni prsten na prstu mrtvog: Zašto se pokojnici sahranjuju sa burmom i šta se dešava ako se skine
U srpskoj tradiciji, burma nije samo znak braka – već veza između duša. Zato se i posle smrti ostavlja na ruci, da pokojnik zna kome pripada – i da ne zaboravi put ka miru
Srbi na grob za Zadušnice prostiru stolnjake kao da je slava: Sveštenik otkrio koji je stav Srpske pravoslavne crkve o bizarnom običaju
U mnogim sredinama u Srbiji na groblje se za Zadušnice pored sveća iznosi i mnogo hrane.
Komentari(0)