Lažan paradajz ove sezone košta isto kao i pravi, a razliku primetimo tek kad ga isečemo kod kuće – tvrda srž, bele žilice i ukus kao da smo ga izvadili iz zamrzivača u januaru.

Pijaca u junu izgleda kao pravi raj, a opet, kao da polovina tezgi prodaje „plastiku“ u crvenom omotu.

Jedna iskusna domaćica sa pijace imala je trik koji traje svega pet sekundi. Nema tu potrebe za dugim mirisanjem, gnječenjem ili pametovanjem o sortama.

Dovoljan je samo jedan pokret ruke i odmah znate da li nosite kući pravi, sočni paradajz ili skupo razočaranje od 250 dinara po kilogramu.

Trik od pet sekundi koji rešava sve

Uzmite paradajz u šaku i „odmerite“ ga. Pravi, na suncu sazreo plod uvek je teži nego što na oko izgleda. Oni iz plastenika, ubrani dok su još zeleni pa „doterani“ gasovima u kamionu, lagani su i šupljikavi – kao da držite lopticu od plastike. Razliku ćete osetiti odmah, bez ikakve vage.

Drugi deo trika je miris peteljke – ne ploda, već onog zelenog vrha. Pravi paradajz tu miriše intenzivno, na list, na baštu, na nešto što je juče bilo u zemlji. Ako peteljka nema baš nikakav miris, znajte da ni plod nema ukus. Tu se svaka priča završava.

Zašto je „lažan“ paradajz preplavio pijace?

Glavni problem je put. Paradajz koji nam dolazi iz daleka bere se dok je još tvrd kao kamen, pa „sazreva“ u kamionu. On pocrveni spolja, ali iznutra ostaje tvrd, brašnjav i bez kapi soka.

Trgovcima je to isplativo jer takav plod ne može da pukne niti da propadne do kraja dana, dok vi gubite – plaćate cenu domaćeg, a dobijate običan industrijski proizvod. Najveća muka nije ni u uvozu, već u tome što se na pijaci danas sve zove isto, pa čovek mora da se osloni samo na svoje oči i ruke.

Kako po izgledu razlikujete pravi od plastike

Pogledajte donji deo ploda, suprotno od peteljke. Pravi paradajz ima tanku, jedva vidljivu zvezdicu, gotovo prozirnu kožicu. Lažni ima debelu, belu, ponekad ispucalu zonu. To je znak da je plod brano nezreo i da unutra nema pravog mesa, samo vlaknastu sredinu.

Boja takođe govori. Pravi paradajz nije ujednačeno crven, ima tragove tamnijeg dela kod peteljke i blago narandžaste senke. Onaj koji je identično crven sa svih strana najčešće je sazreo u mraku, ne na suncu. Priroda ne radi tako precizno.

Koji je najbolji način da kupite domaći paradajz

Najbolji način je da pitate prodavca odakle je plod i tražite da ga prelomite pre kupovine. Pravi prodavac će pristati. Onaj koji se buni ima razlog za to. Domaći paradajz iznutra je sočan, sa tamnozelenim semenkama u providnom soku.

Pijaca ujutru, ne popodne

Posle podne na tezgama ostaju plodovi koje niko nije hteo. Domaćice koje znaju šta rade dolaze pre devet, dok je izbor pun. Tada se vide razlike između bašte iz Smedereva i kamiona iz Skoplja.

Cena koja je previše dobra

Ako u junu vidite paradajz za 120 dinara, to nije sreća, to je upozorenje. Domaći paradajz iz našeg plastenika ne može da bude ispod 200 dinara po kilogramu, jer toliko košta proizvodnja. Jeftino je uvek razlog za sumnju, ne za radost.

Šta da uradite ako vam se desi da ipak kupite „lažan“ paradajz?

Nemojte ga bacati. Iseckajte ga na četvrtine, posolite i ostavite da odstoji pola sata na tanjiru. So će izvući vodu i bar malo popraviti ukus. Takav paradajz više nije za svežu salatu, ali je odličan za sos, čorbicu ili da ga zapečete u rerni sa malo belog luka i origana.

Najveća greška koju možete da napravite je da ga stavite u frižider. Hladnoća će ubiti i ono malo duše što je u njemu ostalo. Pravi paradajz uvek treba da stoji na sobnoj temperaturi, najbolje na tanjiru i okrenut peteljkom nadole – tako duže traje i zadržava svoju aromu.

A kakav je vaš trik za prepoznavanje onog pravog, domaćeg paradajza?

Sigurno ste nešto naučili od svojih baka ili iskusnih komšinica na pijaci. Podelite to sa nama u komentarima, jer ovog leta svi jurimo za onim starim ukusom iz detinjstva!