Ubrađaj se sastojao iz tri dela: široke zlatne čipke, velike bele marame u obliku pravougaonika i od veštačkog cveća
Jedna od osobenosti starog Sombora bila je ubrađaj, naročita vrsta ženske nošnje, odnosno povez ili marama (zapravo oglavlje ili svečana kapa), koju su, tokom 19. i početkom 20. veka, u svečanim prilikama nosile na glavi mlade Srpkinje iz Sombora i sa somborskih salaša, od udaje do rođenja prvog deteta.
Ubrađaj je svekrva poklanjala snahi na dan venčanja i nošen je samo pri odlasku u crkvu nedeljom ili o praznicima. Običaj je bio da nova mlada, prve nedelje posle venčanja, u društvu svekrve pođe u crkvu u ubrađaju. Ponegde je bio običaj i da mlada nasledi nekadašnji svekrvin ubrađaj (svekrva bi se na svadbi sina pojavila u ubrađaju i posle bi ga svečano i pažljivo predala snahi, deo po deo).
Ubrađaj se sastojao iz tri dela: široke zlatne čipke, velike bele marame u obliku pravougaonika i od veštačkog cveća. Deo od čipke, širok oko 15 cm, uokviravao je lice mlade žene tako da njena kosa nije mogla da se vidi, a vezivao se ispod brade.
Kako je čipka bila kruta, da ne bi izgrebala vrat, obično je pod bradu mlade stavljano parče somota. Marama je bila načinjena od veoma tankog belog platna u obliku pravougaonika. Bila je duga oko 175 cm, a široka oko 100 cm. Duž ivica dve strane (duže i kraće) i u uglu, gde se te dve strane spajaju, prišivana je dodatna zlatna čipka širine 10 cm.
Pored čipke, na užoj strani, nalazio se reljefni zlatovez sa cvetnim ili biljnim motivima (pupoljci, cvetovi, listovi i grozdovi), širine oko 20 cm. Marama se vezivala tako da šira strana, sa zlatnom čipkom i naborima, prekriva grudi, a uži deo marame, sa čipkom i vezom, padao je preko leđa. Veštačko cveće pravljeno je od somota i(li) svile, u obliku ruža, bulki i klasja žita, što je simbolizovalo lepotu i plodnost. Cveće je stavljano sa obe strane lica mlade žene, a ponekad se izdizalo i visoko iznad glave. Bogatstvo detalja ubrađaja i kvalitet njegove izrade govorili su i o materijalnom stanju, odnosno bogatstvu porodice u koju se mlada udala.
Nekada je čin ubrađaja značio da se zvanično mlada stavlja u red udatih žena, a ovaj običaj se iz tradicije gubi sredinom 20. veka.
Izgled nekadašnjih ubrađaja sačuvan je zahvaljujući starim somborskim fotografima, pre svega dr Radivoju Simonoviću (njegove fotografije nalaze se u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu), ali i gradskim fotografima koji su slikali svatove i pojedinačne mlade u ubrađajima.
Kako se čuvao oganj u zimskoj noći: Da ne ugasne, da ne uđe zlo
U starim srpskim kućama oganj nije bio samo izvor toplote – bio je živo biće doma. Gasio se samo s poštovanjem, čuvao se pepelom i nikada nije ostajao sam
Zašto se stara slama ne izbacuje pre Nikoljdana: Verovanje koje štiti dom
U srpskim domaćinstvima nekada se znalo – slama iz ikona, badnjaka i kućnih ćoškova ne iznosi se dok ne prođe Sveti Nikola. Jer ona nije smeće – već čuvar doma i molitva u tišini
Kuvana repa s belim lukom: Jeftin, star, posan ručak koji se kuvao kad nema ništa
Kada bi nestalo mesa, brašna, jaja i svega „važnog“, u starim srpskim kuhinjama ostajala je repa. A kad se ona skuva s belim lukom – nahrani i telo i dušu
Od Aranđela do Božića: Dani kada se ne udara po stolu i ne tera gost iz kuće
U srpskoj tradiciji, period između Aranđelovdana i Božića bio je vreme tišine, sabranosti i duhovnog reda – kad se ne viče, ne lupi šakom o sto i ne odbija onaj koji dođe pod krov
Zašto su se ruke prale u tišini na dan slave: Zaboravljeno pravilo gostoprimstva
U starim srpskim kućama, pre nego što bi se sela za slavsku trpezu, ruke su se prale tiho, bez reči, ponekad i napolju – jer se verovalo da voda „pamti kako si dočekan“
Komentari(0)