Između Božića i Bogojavljenja, po narodnom verovanju, dolaze dani kada ništa ne počinje, ništa se ne pozajmljuje, i ništa se ne viče. Tada se poštuje tišina – jer „nije svaki dan Božiji“
U srpskoj narodnoj tradiciji, vreme između Božića i Bogojavljenja (od 7. do 19. januara) nosi posebno značenje. Tih dvanaest dana zovu se nekršteni dani. To je period u kome, kako su govorili stari, sile nečiste „još uvek slobodno hodaju svetom“, jer Hrist još nije kršten, a duhovni poredak još nije uspostavljen.
Ovi dani su u prošlosti poštovani ne tišinom iz straha, već iz poštovanja. Znalo se da tada ništa ne počinješ, ne nosiš iz kuće, ne ideš uveče u goste, i ne pozivaš po imenu u mraku. Jer nije svaki dan isti – a nekršteni dani traže tišinu i oprez.
Vreme između svetla i reda
U narodnoj religiji, Božić donosi rođenje Hrista, ali se duhovni svet „smiruje“ tek na Bogojavljenje, kada se Hrist krštava i uvodi u svet red, svetlost i krštenje. Dok se to ne dogodi, smatra se da je svet otvoren za senke, nevidljive sile i nemirne duhove.
Možda vas zanima:
Zašto se gledalo da li se dim diže pravo: Znak dobra, zla i tihe poruke neba
U staroj srpskoj tradiciji dim nije bio samo posledica vatre – bio je poruka, predskazanje i pokazatelj duhovnog stanja kuće i naroda
Zašto se ognjište nije gasilo ni leti: Tajna plamena koji čuva kuću i dušu
Ognjište u staroj srpskoj kući bilo je više od mesta za vatru – bilo je srce doma, molitva predaka i tiha zaštita od svakog zla
Možda vas zanima:
Zašto se gledalo da li se dim diže pravo: Znak dobra, zla i tihe poruke neba
U staroj srpskoj tradiciji dim nije bio samo posledica vatre – bio je poruka, predskazanje i pokazatelj duhovnog stanja kuće i naroda
Zašto se ognjište nije gasilo ni leti: Tajna plamena koji čuva kuću i dušu
Ognjište u staroj srpskoj kući bilo je više od mesta za vatru – bilo je srce doma, molitva predaka i tiha zaštita od svakog zla
Možda vas zanima:
Zašto se gledalo da li se dim diže pravo: Znak dobra, zla i tihe poruke neba
U staroj srpskoj tradiciji dim nije bio samo posledica vatre – bio je poruka, predskazanje i pokazatelj duhovnog stanja kuće i naroda
Zašto se ognjište nije gasilo ni leti: Tajna plamena koji čuva kuću i dušu
Ognjište u staroj srpskoj kući bilo je više od mesta za vatru – bilo je srce doma, molitva predaka i tiha zaštita od svakog zla
Zato se tada ne obavlja nijedan veći posao. Ne kreči se kuća, ne zida se, ne ore se zemlja, ne seju novi poslovi. Ako se mora nešto raditi – radi se bez buke, bez rasprave i bez planiranja „velikog“.
Uveče se ne izlazi bez potrebe, a ako neko zakuca, ne otvara se odmah. U nekim selima se verovalo da zlo može doći pod tuđim glasom, pa se dozivalo iznutra: „Ko je, u ime Boga?“
Decu se čuva – i tišina je obavezna
Posebno se pazilo na decu. Ne ostavljaju se sama, ne dozvoljava im se da viču u dvorištu, niti da spavaju bez osveštane vodice ili ikone pod jastukom. Devojkama se ne češlja kosa uveče, a trudnicama se savetovalo da „ne zalaze tamo gde ne treba“, jer su „duše još slobodne“.
U kući se tokom ovih dana pali kandilo svako veče, voda ne iznosi posle mraka, i ne ostavlja se ništa preko noći otvoreno na stolu.
Nema pozajmljivanja, nema svadbi, nema selidbi
U nekrštenim danima se ne daje ništa iz kuće – ni vatra, ni hleb, ni igla, ni nož. Verovalo se da što izneseš tada – ne vraća ti se lako.
U ovom periodu nije bilo svadbi, niti se donosile važne odluke. Deca koja se rode tada posebno se krštavaju što pre, a novorođenčad se uveče „posipaju“ svetom vodom ili mrvljenim bosiljkom, kao zaštita.
Zašto se i danas ovo pamti?
Iako su mnogi običaji zaboravljeni, nekršteni dani su ostali u sećanju naroda – ne kao sujeverje, već kao vreme kada se sve umiruje. Jer negde duboko, i dalje osećamo da postoje dani kada ne treba zadirati u svet, već mu se skloniti s poštovanjem.
Zato se u tim danima više šapuće nego govori, više osluškuje nego planira. I zato su stariji govorili:
„U nekrštenim danima – sve zna, sve vidi, ali ništa ne kaže. A ti – ćuti i gledaj da ne napraviš više nego što treba.“
Nekršteni dani: Vreme kad se tišina ne prekida, a svet ne dira
Između Božića i Bogojavljenja, po narodnom verovanju, dolaze dani kada ništa ne počinje, ništa se ne pozajmljuje, i ništa se ne viče. Tada se poštuje tišina – jer „nije svaki dan Božiji“
Senke zimskog ciklusa: Kad se dan skrati, a duhovni svet približi
U narodnoj religiji, zima nije samo sezona – već vreme kada „nevidljivi svet hoda bliže ljudima“. Od Nikoljdana do Bogojavljenja, svaki korak se pravi s merom
ČAJKANOVIĆEVO VEROVANJE Dani kada narod veruje da se molitve čuju jače
U srpskom narodnom kalendaru postoje dani kada se kaže da se „otvaraju nebesa“. U tom trenutku, ni molitva ne mora da se izgovori naglas – dovoljno je da je srce spremno
Zapis – sveto drvo koje čuva selo pred zimu
U srpskoj tradiciji, naročito na jugu i zapadu Srbije, kraj svakog sela stoji stablo koje se ne seče, ne dira i ne zaboravlja. Kada zima krene niz planinu, zapis ostaje da ćuti, da gleda i da čuva
Krštenje i prvi rođendan deteta o jednom trošku: Gde je granica između tradicije i pomodarstva
Proslava i obeležavanje prvog rođendana deteta je poseban trenutak za roditelje koji će pamtiti celog života. Međutim, u poslednje vreme je praksa da se ujedno i krštenje 'obavi' taj dan, pa se napravi proslava u jednom, kada je radost duplo veća. Ipak, da li je to preporučljivo?
Komentari(0)