U srpskoj tradiciji, naročito na jugu i zapadu Srbije, kraj svakog sela stoji stablo koje se ne seče, ne dira i ne zaboravlja. Kada zima krene niz planinu, zapis ostaje da ćuti, da gleda i da čuva
U mnogim selima Srbije, i danas možeš naići na drvo ispred koga se ljudi ne krste, ali zastanu. Stariji će ti reći da je to zapis – sveto drvo kraj sela koje nije ograđeno, ali se zna da je svetinja. Urezan krst u kori, malo suve trave oko korena i tišina u krošnji dovoljan su znak da znaš – tu se ne galami, ne lomi grana i ne seda bez potrebe.
Zapis je stari običaj iz vremena kada je čovek prirodu poštovao kao božanstvo. Po predanju, svaki zapis je izabran da štiti selo – od vremenskih nepogoda, bolesti, nesloge i nesreće. To drvo, najčešće hrast, jasen ili orah, stoji kraj sela ili na njegovoj granici. Nije ograđeno, ali ga niko ne dira. Ne zbog zakona, već zbog straha – i poštovanja.
Zimi, zapis ima posebno značenje. U narodu se govorilo da “dok god stoji zapis, selo nije prazno”. Kad opadne lišće, kad staze zatrpa sneg, kad ognjišta utihnu, zapis ostaje da stoji kao čuvar praga. Neki su verovali da u njegovom korenu “spava duh sela”, a drugi da je pod njim zakopano prvo hlebno zrno tog kraja.
Možda vas zanima:
Magija zelenog sveta: Zašto je srpski seljak verovao da biljke leče, proriču sudbinu i prizivaju natprirodne sile
Od drena i bosiljka do gloga i vrbe: Detaljna analiza Veselina Čajkanovića o kultnom značaju bilja u srpskim narodnim verovanjima, mnogo pre nego što je nauka otkrila njihova svojstva.
Šapat hrasta i krst u kori: Kako drvo postaje sveto u Srbiji?
U srcu srpske tradicije ne stoji crkva, već drvo. Sa uklesanim krstom, zapis čuva uspomene na molitve pod otvorenim nebom i tišinu u kojoj su ljudi verovali da Bog sluša.
Možda vas zanima:
Magija zelenog sveta: Zašto je srpski seljak verovao da biljke leče, proriču sudbinu i prizivaju natprirodne sile
Od drena i bosiljka do gloga i vrbe: Detaljna analiza Veselina Čajkanovića o kultnom značaju bilja u srpskim narodnim verovanjima, mnogo pre nego što je nauka otkrila njihova svojstva.
Šapat hrasta i krst u kori: Kako drvo postaje sveto u Srbiji?
U srcu srpske tradicije ne stoji crkva, već drvo. Sa uklesanim krstom, zapis čuva uspomene na molitve pod otvorenim nebom i tišinu u kojoj su ljudi verovali da Bog sluša.
Možda vas zanima:
Magija zelenog sveta: Zašto je srpski seljak verovao da biljke leče, proriču sudbinu i prizivaju natprirodne sile
Od drena i bosiljka do gloga i vrbe: Detaljna analiza Veselina Čajkanovića o kultnom značaju bilja u srpskim narodnim verovanjima, mnogo pre nego što je nauka otkrila njihova svojstva.
Šapat hrasta i krst u kori: Kako drvo postaje sveto u Srbiji?
U srcu srpske tradicije ne stoji crkva, već drvo. Sa uklesanim krstom, zapis čuva uspomene na molitve pod otvorenim nebom i tišinu u kojoj su ljudi verovali da Bog sluša.
U jesenjim i zimskim danima, domaćini su znali da se ne počinje nikakav posao u blizini zapisa. U njegovoj senci se ne psuje, ne tera stoka i ne seče ništa – ni trska, ni gljiva, ni tišina. Pred Svetog Nikolu i Aranđelovdan, ponegde se oko zapisa ostavi šaka žita, parče hleba ili malo rakije. Ne kao žrtva, već kao znak zahvalnosti.
U nekim selima, još uvek se pamti kad je neko pokušao da obori zapis. Kažu da su tog leta bile tri suše i jedan grom. Da li je legenda ili slučajnost, ne zna se – ali zapis više niko nije dirao.
U planinskim krajevima, posebno na Goliji, Tari, Zlataru i u jugoistočnoj Srbiji, zapis je bio i mesto zavetine. Tu su se okupljali ljudi kad zatreba zajednička molitva. Nije to bila liturgija, već tiha molitva naroda – bez knjige, ali sa verom. Deca su tu dovođena da se osveštaju, bolesni da ozdrave, a svađe da se zaborave.
Danas, zapis je često samo senka nekog drugog vremena. Ali on i dalje stoji. I dalje ne traži pažnju, ni obnovu, ni ploču. Samo da ga se ne dira. Da mu se priđe tiho. Da se prođe pored njega sa osećajem da nešto starije od nas još uvek gleda i čeka da ga poštujemo.
Jer kad zima padne, a selo utihne, zapis ostaje da pamti ono što mi zaboravimo.
ČAJKANOVIĆEVO VEROVANJE Dani kada narod veruje da se molitve čuju jače
U srpskom narodnom kalendaru postoje dani kada se kaže da se „otvaraju nebesa“. U tom trenutku, ni molitva ne mora da se izgovori naglas – dovoljno je da je srce spremno
Zapis – sveto drvo koje čuva selo pred zimu
U srpskoj tradiciji, naročito na jugu i zapadu Srbije, kraj svakog sela stoji stablo koje se ne seče, ne dira i ne zaboravlja. Kada zima krene niz planinu, zapis ostaje da ćuti, da gleda i da čuva
Krštenje i prvi rođendan deteta o jednom trošku: Gde je granica između tradicije i pomodarstva
Proslava i obeležavanje prvog rođendana deteta je poseban trenutak za roditelje koji će pamtiti celog života. Međutim, u poslednje vreme je praksa da se ujedno i krštenje 'obavi' taj dan, pa se napravi proslava u jednom, kada je radost duplo veća. Ipak, da li je to preporučljivo?
Manastir Sveti Nikola u Kuršumliji: Zaboravljena svetinja iznad dve reke i pod dva carstva
U zimskim danima, kada su staze zaleđene, ovaj manastir izgleda kao da se vraća u vek iz kog je potekao. Prvi zadužbinar Stefana Nemanje, nekada centar srpske države, danas stoji tih, ali nepokolebljiv
Kad prođe Sveti Nikola, reč mora da omekša: Tišina u kući donosi mir za praznike
U danima između Nikoljdana i Božića naši stari su znali – ne viče se u kući, ne raspravlja se za stolom, a deca se ne kažnjavaju. Mir u domu počinje rečima, a ne prazničnim ukrasima
Komentari(0)