Stevan Sremac, jedan od najvoljenijih pripovedača srpske književnosti, nije sedeo u sobama s perom u ruci – on je slušao, beležio i oblikovao priče iz samog srca naroda. Njegove kafanske beležnice postale su književna riznica života, jezika i duha Srbije s kraja 19. veka.
Kafana kao književna laboratorija
Za razliku od mnogih svojih savremenika, Stevan Sremac nije pisao iz osame radnog kabineta. Njegovo pero bilo je nastavak šapata iz zadimljenih niških i pirotskih kafana, gde je kao profesor često sedeo i zapisivao sve što bi čuo – od lokalnih psovki, preko duhovitih doskočica, do pripovedaka koje su se prenosile s kolena na koleno.
U takvom ambijentu rodili su se junaci poput Kalče i Ivka – ljudi od krvi i mesa, sa manama i vrlinama, koje Sremac nije izmišljao, već ih je vešto oblikovao iz svakodnevnih razgovora.
Možda vas zanima:
„Nikad nemamo dovoljno vremena za one koji nas vole…“ – Tajna ljubavi u rečima Mome Kapora
Momo Kapor bio je jedan od onih stvaralaca koji su umeli da običan život pretvore u umetnost. Pisac, slikar, novinar i boem, ostavio je iza sebe desetine knjiga, stotine crteža i bezbroj rečenica koje su obeležile epohu. Njegove priče su tople, ironične i duhovite, a u njima se prepoznaje duh Beograda, ali i nostalgija za vremenom koje je nestalo.
Četinari koji ne znaju za smrt – Norveška kroz oči Isidore Sekulić
Srpska književnica otkrila je Norvešku pre više od jednog veka, donoseći sa sobom slike fjordova, ribarskih sela i tišinu koja ima glas.
Možda vas zanima:
„Nikad nemamo dovoljno vremena za one koji nas vole…“ – Tajna ljubavi u rečima Mome Kapora
Momo Kapor bio je jedan od onih stvaralaca koji su umeli da običan život pretvore u umetnost. Pisac, slikar, novinar i boem, ostavio je iza sebe desetine knjiga, stotine crteža i bezbroj rečenica koje su obeležile epohu. Njegove priče su tople, ironične i duhovite, a u njima se prepoznaje duh Beograda, ali i nostalgija za vremenom koje je nestalo.
Četinari koji ne znaju za smrt – Norveška kroz oči Isidore Sekulić
Srpska književnica otkrila je Norvešku pre više od jednog veka, donoseći sa sobom slike fjordova, ribarskih sela i tišinu koja ima glas.
Možda vas zanima:
„Nikad nemamo dovoljno vremena za one koji nas vole…“ – Tajna ljubavi u rečima Mome Kapora
Momo Kapor bio je jedan od onih stvaralaca koji su umeli da običan život pretvore u umetnost. Pisac, slikar, novinar i boem, ostavio je iza sebe desetine knjiga, stotine crteža i bezbroj rečenica koje su obeležile epohu. Njegove priče su tople, ironične i duhovite, a u njima se prepoznaje duh Beograda, ali i nostalgija za vremenom koje je nestalo.
Četinari koji ne znaju za smrt – Norveška kroz oči Isidore Sekulić
Srpska književnica otkrila je Norvešku pre više od jednog veka, donoseći sa sobom slike fjordova, ribarskih sela i tišinu koja ima glas.
Beleške na salvetama i kutijama od duvana
Sremac je nosio papir i olovku, ali često, kada to nije imao pri ruci, beležio bi dosetke i replike na poleđini kutije od duvana, računa, pa i salveti. Bio je hroničar narodne duše, a kafana – mesto na kojem se ta duša najiskrenije otvarala.
Njegovi učenici i prijatelji često su ga viđali kako sedi za stolom, ćuti i piše. Nije prekidao razgovore, nije ulazio u rasprave – slušao je. U njegovim sveskama našli su se dijalozi koji su postali okosnica realističnih pripovedaka, a jezik koji je koristio u delima bio je gotovo fonografski zapisan govor običnog sveta.
Mesto gde književnost pije kafu
Za Sremca, kafana nije bila tek mesto za piće – bila je društvena scena. Tu se gledalo ko ulazi, ko izlazi, ko se s kim svađa, koga traži pandur, a ko peva do zore. Sve je to bilo materijal koji je Stevan Sremac znao da uobliči u briljantne književne slike.
Njegova dela su dokaz da je književnost najživlja onda kada ne beži od stvarnosti, već je s ljubavlju i humorom prikazuje. Kafanski razgovori koje je beležio nisu bili trivijalni – oni su otvarali uvid u narodnu duhovitost, svakodnevne borbe i želju za dostojanstvom u siromaštvu.
Zaveštanje kafanskog pripovedača
Stevan Sremac je ostavio trajni trag u srpskoj književnosti upravo zbog toga što je slušao narod. Njegova dela nisu umetnički laboratorijski eksperimenti, već čista, topla priča o običnom čoveku.
Danas, kad se mnoge kafane zatvaraju ili gube svoju dušu pod naletima modernizacije, Sremčeve stranice ostaju kao podsetnik na vreme kada je jedna šaljiva dosetka ili mudra zamerka za stolom u ćošku mogla postati večna književnost.
Urezano u prag: Zašto su Srbi nekada svoje ime urezivali na kući
U selima zapadne i južne Srbije, na starim drvenim kućama i danas se mogu videti urezana imena, godine i poneki krstić iznad vrata. Neki misle da su to samo oznake starih majstora ili dekorativni detalji, ali zapravo se iza tih tragova krije ozbiljan običaj i snažna poruka domaćina.
Običaj „nošenja noći“: Zašto su naši stari decu nosili preko praga kad padne mrak
Kad dete plače noću, budi se u isto vreme ili gleda „u ćošak“, narod je znao: noć mu je „ušla u dušu“. Zato su ga nosili tri puta preko praga – da ga vrate iz senke
Tri dana pred Mitrovdan: Verovalo se da tada duhovi obilaze domove i gledaju ko ih pamti
Uoči praznika Svetog Dimitrija, narod je ćutao, palio sveće i nije otvarao vrata posle mraka – jer se verovalo da mrtvi još jednom dolaze pred kuću
Vekovni prsten na prstu mrtvog: Zašto se pokojnici sahranjuju sa burmom i šta se dešava ako se skine
U srpskoj tradiciji, burma nije samo znak braka – već veza između duša. Zato se i posle smrti ostavlja na ruci, da pokojnik zna kome pripada – i da ne zaboravi put ka miru
Srbi na grob za Zadušnice prostiru stolnjake kao da je slava: Sveštenik otkrio koji je stav Srpske pravoslavne crkve o bizarnom običaju
U mnogim sredinama u Srbiji na groblje se za Zadušnice pored sveća iznosi i mnogo hrane.
Komentari(0)