Poznat kao nepokolebljivi vođa Kolubarske bitke, Živojin Mišić je iza čelične uniforme krio dušu filozofa. Njegov lični dnevnik, godinama čuvan u arhivama, otkriva lice čoveka koje istorija retko pokazuje – ranjivo, samokritično i duboko emotivno.
vikipedija
"Vojska se može povući – narod nikada."
Ova rečenica ušla je u istoriju kao simbol nepokolebljive odlučnosti, ali u privatnim zapisima Mišića – koji su dugo bili dostupni samo vojnoj akademiji – stoji i nastavak koji nikada nije ušao u udžbenike:
„…ali ni vojskovođa ne sme biti slep pred tugom vojnika. Jer u svakom vojniku leži čovek, brat, sin, otac.“
U vreme kada je Srbija birala svoje heroje na bojnom polju, živote mnogih vodile su i velike porodične priče. Supruga vojvode Živojina Mišića, Lujza (rođena Krikner), bila je obrazovana i odmerena žena nemačkog porekla, čija ljubav prema srpskom oficiru nije samo premostila kulturološke razlike — već je postala simbol hrabrosti, zajedništva i vere u Srbiju.
Da li su lični dnevnici srpskih kraljeva zauvek izgubljeni ili skriveni od očiju javnosti? Postoje tvrdnje da neki rukopisi kriju važne informacije o događajima koji su oblikovali sudbinu Srbije, ali njihova sudbina ostaje nepoznata.
U vreme kada je Srbija birala svoje heroje na bojnom polju, živote mnogih vodile su i velike porodične priče. Supruga vojvode Živojina Mišića, Lujza (rođena Krikner), bila je obrazovana i odmerena žena nemačkog porekla, čija ljubav prema srpskom oficiru nije samo premostila kulturološke razlike — već je postala simbol hrabrosti, zajedništva i vere u Srbiju.
Da li su lični dnevnici srpskih kraljeva zauvek izgubljeni ili skriveni od očiju javnosti? Postoje tvrdnje da neki rukopisi kriju važne informacije o događajima koji su oblikovali sudbinu Srbije, ali njihova sudbina ostaje nepoznata.
U vreme kada je Srbija birala svoje heroje na bojnom polju, živote mnogih vodile su i velike porodične priče. Supruga vojvode Živojina Mišića, Lujza (rođena Krikner), bila je obrazovana i odmerena žena nemačkog porekla, čija ljubav prema srpskom oficiru nije samo premostila kulturološke razlike — već je postala simbol hrabrosti, zajedništva i vere u Srbiju.
Da li su lični dnevnici srpskih kraljeva zauvek izgubljeni ili skriveni od očiju javnosti? Postoje tvrdnje da neki rukopisi kriju važne informacije o događajima koji su oblikovali sudbinu Srbije, ali njihova sudbina ostaje nepoznata.
U vreme kada je Srbija birala svoje heroje na bojnom polju, živote mnogih vodile su i velike porodične priče. Supruga vojvode Živojina Mišića, Lujza (rođena Krikner), bila je obrazovana i odmerena žena nemačkog porekla, čija ljubav prema srpskom oficiru nije samo premostila kulturološke razlike — već je postala simbol hrabrosti, zajedništva i vere u Srbiju.
Da li su lični dnevnici srpskih kraljeva zauvek izgubljeni ili skriveni od očiju javnosti? Postoje tvrdnje da neki rukopisi kriju važne informacije o događajima koji su oblikovali sudbinu Srbije, ali njihova sudbina ostaje nepoznata.
Dnevnik koji ne priča o pobedama, već o sumnjama
U dnevniku, Mišić piše o danima pred Kolubarsku bitku, ali ne vojnom jezikom, već emocijama koje ga prožimaju: strah od pogrešne odluke, tuga zbog poginulih vojnika, griža savesti što šalje mlade ljude u smrt.
Jedan zapis iz decembra 1914. glasi:
„Kad bi neko pitao koliko vredi pobeda, rekao bih – taman koliko jedno pismo izginulog vojnika koje sam danas čitao. Nema pobede bez suze.“
Bio je protivnik bespotrebnog herojstva
U zapisima se vidi da je Mišić više cenio pametan manevar nego slepi junački juriš. Bio je ljut na oficire koji su žrtvovali ljude radi lične slave. U dnevniku beleži:
„Herojstvo bez cilja je smrt iz sujete.“
Poruke sinu – najemotivniji deo dnevnika
Najpotresniji delovi dnevnika odnose se na Mišićeva pisma i poruke svom sinu Radovanu. U njima ne piše o slavi ni vojnoj časti, već savetuje:
„Nikada ne budi važniji od onih koje vodiš. Ako moraš da biraš između slave i poštovanja – biraj poštovanje.“
Dnevnik sačuvan zahvaljujući bolničarki
Zanimljivo je da je ovaj dnevnik gotovo izgubljen! Tokom povlačenja kroz Albaniju, Mišić je deo zapisa ostavio u torbi koju je nosila vojna bolničarka Milica Janković, verujući da neće preživeti put. Ona je sačuvala te beleške, koje su godinama kasnije završile u Vojnom muzeju u Beogradu.
Danas se kopije dnevnika koriste na Vojnoj akademiji kao materijal za psihološku pripremu oficira, jer pokazuju da i najveći vojni umovi imaju pravo na sumnju, tugu – i da su upravo zato veliki.
Kraljica Marija Karađorđević (1900–1961) bila je najvoljenija srpska kraljica, poznata po skromnosti i humanosti. Otkrivamo zašto je u egzilu morala da se odrekne najvrednijeg porodičnog nakita i kako je njen dijamantski broš, poklon od Kralja Aleksandra, prodat da bi se pomoglo srpskim ratnim zarobljenicima.
Palata Albanija, prva zgrada koja je Beogradu podarila vertikalu, dominira Terаzijama, ali malo ko zna da su Beograđani strahovali da će se urušiti. Otkrivamo zašto je cela čaršija pričala da je teren "proklet" i kako je inženjerski podvig armiranog betona spasio soliter od potpunog uništenja.
Danas, 19. oktobra, obeležava se Tomindan, veliki hrišćanski praznik posvećen Svetom apostolu Tomi. Iako ga svi znaju kao "Nevernog Tomu", on se poštuje kao zaštitnik zanatlija i svetac koji donosi kišu. Otkrivamo zašto se na Tomindan nikuda ne ide i kakva je stara izreka ključna za današnji dan.
Palata Beograd, poznatija kao "Beograđanka", dominira panoramom grada, ali malo ko zna za njen kontroverzan nastanak. Otkrivamo zašto je njena visina razbesnela arhitekte, kako je prekršila urbanističke zakone i zašto je ova zgrada, uprkos svemu, preživela NATO bombardovanje, postavši trajni simbol prestonice.
Vojvoda Živojin Mišić rođen je 19. jula 1855. godine od oca Radovana, zemljoradnika, i majke Anđelije (rođene Damjanović) u selu Struganiku nadomak Mionice. Na svoju ruku preokrenuo je tok Kolubarske bitke i izvojevao jednu od najveličanstvenijih pobeda Srbije u Prvom svetskom ratu.
Komentari(0)