Poznat kao nepokolebljivi vođa Kolubarske bitke, Živojin Mišić je iza čelične uniforme krio dušu filozofa. Njegov lični dnevnik, godinama čuvan u arhivama, otkriva lice čoveka koje istorija retko pokazuje – ranjivo, samokritično i duboko emotivno.
vikipedija
"Vojska se može povući – narod nikada."
Ova rečenica ušla je u istoriju kao simbol nepokolebljive odlučnosti, ali u privatnim zapisima Mišića – koji su dugo bili dostupni samo vojnoj akademiji – stoji i nastavak koji nikada nije ušao u udžbenike:
„…ali ni vojskovođa ne sme biti slep pred tugom vojnika. Jer u svakom vojniku leži čovek, brat, sin, otac.“
U vreme kada je Srbija birala svoje heroje na bojnom polju, živote mnogih vodile su i velike porodične priče. Supruga vojvode Živojina Mišića, Lujza (rođena Krikner), bila je obrazovana i odmerena žena nemačkog porekla, čija ljubav prema srpskom oficiru nije samo premostila kulturološke razlike — već je postala simbol hrabrosti, zajedništva i vere u Srbiju.
Da li su lični dnevnici srpskih kraljeva zauvek izgubljeni ili skriveni od očiju javnosti? Postoje tvrdnje da neki rukopisi kriju važne informacije o događajima koji su oblikovali sudbinu Srbije, ali njihova sudbina ostaje nepoznata.
U vreme kada je Srbija birala svoje heroje na bojnom polju, živote mnogih vodile su i velike porodične priče. Supruga vojvode Živojina Mišića, Lujza (rođena Krikner), bila je obrazovana i odmerena žena nemačkog porekla, čija ljubav prema srpskom oficiru nije samo premostila kulturološke razlike — već je postala simbol hrabrosti, zajedništva i vere u Srbiju.
Da li su lični dnevnici srpskih kraljeva zauvek izgubljeni ili skriveni od očiju javnosti? Postoje tvrdnje da neki rukopisi kriju važne informacije o događajima koji su oblikovali sudbinu Srbije, ali njihova sudbina ostaje nepoznata.
U vreme kada je Srbija birala svoje heroje na bojnom polju, živote mnogih vodile su i velike porodične priče. Supruga vojvode Živojina Mišića, Lujza (rođena Krikner), bila je obrazovana i odmerena žena nemačkog porekla, čija ljubav prema srpskom oficiru nije samo premostila kulturološke razlike — već je postala simbol hrabrosti, zajedništva i vere u Srbiju.
Da li su lični dnevnici srpskih kraljeva zauvek izgubljeni ili skriveni od očiju javnosti? Postoje tvrdnje da neki rukopisi kriju važne informacije o događajima koji su oblikovali sudbinu Srbije, ali njihova sudbina ostaje nepoznata.
U vreme kada je Srbija birala svoje heroje na bojnom polju, živote mnogih vodile su i velike porodične priče. Supruga vojvode Živojina Mišića, Lujza (rođena Krikner), bila je obrazovana i odmerena žena nemačkog porekla, čija ljubav prema srpskom oficiru nije samo premostila kulturološke razlike — već je postala simbol hrabrosti, zajedništva i vere u Srbiju.
Da li su lični dnevnici srpskih kraljeva zauvek izgubljeni ili skriveni od očiju javnosti? Postoje tvrdnje da neki rukopisi kriju važne informacije o događajima koji su oblikovali sudbinu Srbije, ali njihova sudbina ostaje nepoznata.
Dnevnik koji ne priča o pobedama, već o sumnjama
U dnevniku, Mišić piše o danima pred Kolubarsku bitku, ali ne vojnom jezikom, već emocijama koje ga prožimaju: strah od pogrešne odluke, tuga zbog poginulih vojnika, griža savesti što šalje mlade ljude u smrt.
Jedan zapis iz decembra 1914. glasi:
„Kad bi neko pitao koliko vredi pobeda, rekao bih – taman koliko jedno pismo izginulog vojnika koje sam danas čitao. Nema pobede bez suze.“
Bio je protivnik bespotrebnog herojstva
U zapisima se vidi da je Mišić više cenio pametan manevar nego slepi junački juriš. Bio je ljut na oficire koji su žrtvovali ljude radi lične slave. U dnevniku beleži:
„Herojstvo bez cilja je smrt iz sujete.“
Poruke sinu – najemotivniji deo dnevnika
Najpotresniji delovi dnevnika odnose se na Mišićeva pisma i poruke svom sinu Radovanu. U njima ne piše o slavi ni vojnoj časti, već savetuje:
„Nikada ne budi važniji od onih koje vodiš. Ako moraš da biraš između slave i poštovanja – biraj poštovanje.“
Dnevnik sačuvan zahvaljujući bolničarki
Zanimljivo je da je ovaj dnevnik gotovo izgubljen! Tokom povlačenja kroz Albaniju, Mišić je deo zapisa ostavio u torbi koju je nosila vojna bolničarka Milica Janković, verujući da neće preživeti put. Ona je sačuvala te beleške, koje su godinama kasnije završile u Vojnom muzeju u Beogradu.
Danas se kopije dnevnika koriste na Vojnoj akademiji kao materijal za psihološku pripremu oficira, jer pokazuju da i najveći vojni umovi imaju pravo na sumnju, tugu – i da su upravo zato veliki.
Poznat kao nepokolebljivi vođa Kolubarske bitke, Živojin Mišić je iza čelične uniforme krio dušu filozofa. Njegov lični dnevnik, godinama čuvan u arhivama, otkriva lice čoveka koje istorija retko pokazuje – ranjivo, samokritično i duboko emotivno.
Vodio je srpsku vojsku kroz krvave bitke, oslobađao zemlju i unosio strah u redove neprijatelja. A kad je rat stao, vojvoda Stepa Stepanović skinuo je uniformu i – obuo opanke.
Zovu je čuvaricom zdravlja, ali malo ko zna da je hajdučka trava vekovima bila lek broj 1 u torbi srpskog ratnika. Ova skromna biljka krila je moć da zaustavi krv, smiri ranu i sačuva život.
Bio je simbol jugoslovenskog filma i omiljeno lice generacija, ali malo ko zna da je Velimir Bata Živojinović zamalo izgubio život na snimanju jedne od najpoznatijih scena u istoriji kinematografije.
Znamo je kao nežnu pesnikinju ljubavi i domovine, ali malo ko zna da je Desanka Maksimović zamalo završila pred streljačkim vodom. Njena „Krvava bajka“ nije samo pesma – to je preživljena istina.
Vojvoda Živojin Mišić rođen je 19. jula 1855. godine od oca Radovana, zemljoradnika, i majke Anđelije (rođene Damjanović) u selu Struganiku nadomak Mionice. Na svoju ruku preokrenuo je tok Kolubarske bitke i izvojevao jednu od najveličanstvenijih pobeda Srbije u Prvom svetskom ratu.
Komentari(0)