Zrno u kesi, češalj pod jastuk: Predmeti koje su žene u novembru stavljale „za sreću“
U narodnom verovanju, novembar je vreme kada se duša zatvara, a kuća mora da se „utvrdi“ sitnicama koje znače mnogo – obični predmeti koji štite dom, decu i zdravlje
U selima širom Srbije, nekada se znalo da novembar nije mesec za pokret, već za pripremu, ne samo spolja – već i iznutra. U to vreme, žene su tiho dodavale po neki predmet ispod jastuka, u kecelju, u torbu za dete, ili kraj ognjišta, ne da bi se videlo, već da bi se znalo – da je kuća zaštićena.
Ti predmeti nisu bili skupi, ali su nosili značenje, blagoslov, tihu molitvu. Svaka domaćica imala je svoj način, i nikad nije govorila sve što zna – ali je svaka znala šta gde stoji i zašto.
Zrno – da nikad ne ponestane
Najčešće je u pitanju bilo zrno kukuruza, pšenice ili pasulja, koje se stavljalo u platnenu kesicu i držalo u fioci, u devojačkoj kecelji ili u dečijem jastuku. Verovalo se da zrno donosi zdravlje, plodnost i postojanost.
Možda vas zanima:
Jesenje „prespavalice“: Kako su naši stari čuvali zdravlje snom do Nikoljdana
U narodnom verovanju, od Aranđelovdana do Nikoljdana ne leže se kasno, ne ustaje se rano, i ne budi se dete iz sna – jer se u snu odmara ne samo telo, već i duša pred zimu
Zašto se u kući ne peva naglas u novembru: Vreme tihe reči i sabranosti
U narodnoj tradiciji, novembar nije mesec za pesmu. To je vreme kada se povlači duša, spušta pogled i čuva tišina – jer kad priroda utihne, ni čovek ne bi trebalo da viče
Možda vas zanima:
Jesenje „prespavalice“: Kako su naši stari čuvali zdravlje snom do Nikoljdana
U narodnom verovanju, od Aranđelovdana do Nikoljdana ne leže se kasno, ne ustaje se rano, i ne budi se dete iz sna – jer se u snu odmara ne samo telo, već i duša pred zimu
Zašto se u kući ne peva naglas u novembru: Vreme tihe reči i sabranosti
U narodnoj tradiciji, novembar nije mesec za pesmu. To je vreme kada se povlači duša, spušta pogled i čuva tišina – jer kad priroda utihne, ni čovek ne bi trebalo da viče
Možda vas zanima:
Jesenje „prespavalice“: Kako su naši stari čuvali zdravlje snom do Nikoljdana
U narodnom verovanju, od Aranđelovdana do Nikoljdana ne leže se kasno, ne ustaje se rano, i ne budi se dete iz sna – jer se u snu odmara ne samo telo, već i duša pred zimu
Zašto se u kući ne peva naglas u novembru: Vreme tihe reči i sabranosti
U narodnoj tradiciji, novembar nije mesec za pesmu. To je vreme kada se povlači duša, spušta pogled i čuva tišina – jer kad priroda utihne, ni čovek ne bi trebalo da viče
U kućama u Pomoravlju i Šumadiji, stavljalo se i u novčanik – „da nikad ne bude prazno, ni srcem, ni parom.“
Češalj pod jastuk – da se „raspetlja briga“
Stari, drveni češalj stavljan je ispod jastuka kod žena koje ne mogu da spavaju, koje se muče s mislima, ili koje „ne znaju šta da odluče“. Verovalo se da češalj „raspetljava glavu“, i da se briga „povlači kroz zube drvenog zubača“.
Češalj je obično bio umotan u čistu krpu, i niko nije smeo da ga koristi dok se ne „ispune tri noći“.
Dinar u štoku – da novac ne izlazi iz kuće
U mnogim domaćinstvima, posebno pred Nikoljdan, domaćin bi stavio novčić (obično dinar ili paricu) u prorez štoka, pod prag ili u ćošak kredenca, da se „drži para, da kuća ne bude prazna“.
Nije to bilo zbog bogaćenja – već zbog osećaja da se nešto čuva, makar simbolično.
Crvena nit u jastuku – da se dete ne urekne
Deci se često u jesen stavljala crvena nit, vuna ili konac, pod jastuk, u majčinu kecelju ili zašiveno u unutrašnji šav košulje. Verovalo se da crveno “odvraća oko”, štiti od uroka, straha i noćnih nemira.
Ako bi dete iz čista mira plakalo noću, baba bi znala da kaže:
„Treba mu nit, da ga noć ne vuče.“
Grančica bosiljka u torbi – za zdravlje
Žene su znale da u torbi, u kesici sa sapunom ili čak u brushalteru, nose mali suvi bosiljak – ne za miris, već za duhovnu čistotu i mirno srce. Ponegde se mešao sa lavandom, ali bosiljak je ostajao osnova „kućne zaštite“.
Niko nije znao – ali je svaka žena znala
Zanimljivo je da se o ovim predmetima nije pričalo. Nisu se pokazivali, ni objašnjavali. Ako bi neko pitao – dobijao bi osmeh, klimanje glavom i rečenicu:
„To ti je za svaki slučaj.“
I možda baš zato što su bili skromni i tihi, ovi običaji su opstali kroz vekove.
Jer, kako su naše bake znale reći:
„Kuća se ne čuva na glas, nego na vreme.“
Zaboravljeni običaj: U novembru se ne ostavlja kuća prazna, makar „da pas laje“
Kada su dani kratki, a noći duge, u srpskom narodu se znalo – kuća ne sme da ostane sama. Makar neko da prespava, da se čuje glas, da pas zalaje. Tišina kuće bez duše zimi se smatrala lošim znakom.
Zrno u kesi, češalj pod jastuk: Predmeti koje su žene u novembru stavljale „za sreću“
U narodnom verovanju, novembar je vreme kada se duša zatvara, a kuća mora da se „utvrdi“ sitnicama koje znače mnogo – obični predmeti koji štite dom, decu i zdravlje
Jesenje „prespavalice“: Kako su naši stari čuvali zdravlje snom do Nikoljdana
U narodnom verovanju, od Aranđelovdana do Nikoljdana ne leže se kasno, ne ustaje se rano, i ne budi se dete iz sna – jer se u snu odmara ne samo telo, već i duša pred zimu
Zašto se u kući ne peva naglas u novembru: Vreme tihe reči i sabranosti
U narodnoj tradiciji, novembar nije mesec za pesmu. To je vreme kada se povlači duša, spušta pogled i čuva tišina – jer kad priroda utihne, ni čovek ne bi trebalo da viče
"Teško očevima ženske dece kad pomisle šta su sve radili tuđoj ženskoj deci": Od Duška se moglo učiti o roditeljstvu
Ako rešite sve probleme svoje dece, ona neće imati drugih problema sem vas
Komentari(0)