Srbi ne znaju kako je glasilo pravo ime ćerke Vuka Karadžića: Mnogi deci daju ime po ovoj umetnici, a ovo je istina
Rođena je u Beču i odrasla u kući u koju su dolazile mnoge značajne ličnosti srpske kulture toga doba.
Mina Karadžić Vukomanović najpoznatija je kao kćerka Vuka Stefanovića Кaradžića, iako je ova umetnica i književnica bila jedna od svega tri srpske slikarke (pored Katarine Ivanović i Poleksije Todorović) koje su stvarale u Srbiji u 19. veku.
O ljupkosti i dobroti ove devojke dovoljno govori činjenica da je opevana u jednoj od najtoplijih pesama Branka Radičevića - "Pevam danju, pevam noću". Dok je mladi pesnik bio deo književnog kruga njenog oca, između njega i Mine rodila se ljubav, prepuna nežnosti i i dalje živa kroz stihove ove pesme.
Možda upravo to navodi brojne roditelje u Srbiji da ćerkama daju ime Mina, mada to i nije bilo pravo ime, već nadimak Vukove ćerke. Kako joj je majka bila Bečlijka, njeno pravo ime glasilo je Vilhemina, sve do njene 30. godine kada je prešla u pravoslavlje i krstila se kao Milica.
I najvećim laicima njen autoportret ili ulje na platnu "Kraljević Marko sa topuzom" deluju poznato, čak i kada ne znaju ko je držao četkicu. Njen slikarski opus čini pedesetak radova. Radove nije ni potpisivala, ni datirala. Portretisala je osobe sa kojima se sretala svakodnevno, rodbinu, prijatelje, decu, goste, vojvode iz Crne Gore, deputirce iz Bosne... Slikala je i kopirala i religiozne motive.
Njeni roditelji Vuk i Ana imali su trinaestoro dece od kojih su svi, osim Mine i Dimitrija, umrli u detinjstvu i ranoj mladosti do 1852. godine.
Rođena je u Beču i odrasla u kući u koju su dolazile mnoge značajne ličnosti srpske kulture toga doba, prijatelji i saradnici njenog oca: Branko Radičević, Đuro Daničić, prota Mateja Nenadović, Njegoš, knez Mihailo Obrenović, Stevan Кnićanin, slikari Uroš Кnežević, Aksentije Marodić, Steva Todorović, Dimitrije Tirol, patrijarh Josif Rajačić, crnogorski knez Danilo,... kao i Jakob Grim, istoričar Leopold Ranke, Pavel Šafarik, ruski naučnik Sreznjevski, i mnogi drugi.
Osim nemačkog, govorila je francuski i italijanski, od 15. godine počela je da uči srpski, a od 19. godine engleski jezik. Išla je na časove klavira i slikarstva. O njenom obrazovanju brinuo se i Jernej Кopitar, koji joj je poklanjao knjige nemačkih, francuskih i engleskih pisaca.
Mina je svome ocu pomagala kao sekretar i pratila ga na putovanjima. Putujući sa ocem, posetila je galerije u Veneciji (1847.), Berlinu (1849. i 1854.), Drezdenu (1854). Želela je da se usavršava u Petrogradu, ali nije uspela da dobije stipendiju.
U maju 1858. godine sa majkom i ocem, doputovala je brodom iz Beča u Zemun. U Beogradu je prešla u pravoslavnu veru i dobila ime Milica. Udala se za siromašnog bratanca kneginje Ljubice, profesora književnosti na beogradskom Liceju Aleksu Vukomanovića.
Nažalost, Aleksa je umro krajem 1859. posle godinu i po dana braka, kada je njihov sin Janko imao svega tri meseca. Mina i Janko su krajem septembra 1860. godine iz Beograda otišli u Beč. Posle nekog vremena umro joj je i otac Vuk, 1864. godine. Mina se narednih 12 godina brinula i svojoj bolesnoj majci.
Njen sin Janko školovao se u Beču i Rusiju. Kao dobrovoljac učestvovao u srpsko-turskom ratu gde je dobio medalju za hrabrost. Vratio se potom u Rusiju, gde je umro 1878. godine. Smrću njenog brata Dimitrija Mina/Milica je ostala jedini potomak Vuka Кaradžića. Kada je umrla 1894. godine, sa njom je ugašena Vukova loza.
O državnom trošku preneta je u Beograd i sahranjena u grob njenog muža Alekse na Tašmajdanu. Početkom 20. veka njihove kosti zajedno sa sinovljevim su prenete u Savinac kod Gornjeg Milanovca gde su sahranjene u kripti porodične crkve Vukomanovića.
Na sahrani Danilu Lazoviću niko nije držao govor: Na čuvenoj slici "Kafane kod besmrtnih" nema poznatog glumca - evo i zašto
Danilo Lazović ostao je upamćen ne samo kao vrhunski glumac, već i kao čovek velikog srca, koji je uspeo da balansira između umetničkog sveta i porodičnih vrednosti
NEBESKI GLAS: Otkrijte "Krstasti svod" u manastiru Manasija i zašto arhitektura svedoči o tajnoj pravoslavnoj sekti
Manastir Manasija, zadužbina despota Stefana Lazarevića iz 15. veka, predstavlja vrhunac moravske arhitekture. Ipak, Manasija krije tajnu: njena arhitektura, sa neobičnim svodovima i dekoracijom, svedoči o snažnim, pa čak i zabranjenim, uticajima sa Zapada. Otkrivamo zašto su masivni zidovi i Despotova kula bili centar otpora, i kako je Resavska škola održavala "skrivenu" pravoslavnu misao.
KUĆA NA TERAZIЈAMA GDE JE GOREO NOVAC: Tajna Palate Atina – zašto je u njoj nestalo najveće blago i zavera iz 1941.
Palata Atina na Terazijama nije samo remek-delo secesije i akademizma, već tihi svedok burne istorije Beograda. Otkrivamo kako je ova raskošna zgrada dobila ime po dvorskom kuvaru Kralja Petra I, i kako je urbana legenda o tajnim trezorima i nestalom blagu iz nje nastala u haosu Aprilskog rata 1941. godine.
GROBLJE VILA: Zašto se na planini Miroč i danas gasi motor i legenda o najstarijem srpskom vampiru
Miroč, planina na severoistoku Srbije, važi za jednu od najmističnijih, opevana u narodnim pesmama kao dom vilenjaka. Ipak, Miroč i obližnji krajevi kriju mnogo mračniju tajnu – priču o najpoznatijem srpskom vampiru, Savi Savanoviću. Otkrivamo kako je vodenica na reci Rogačici postala ukleto mesto koje meštani izbegavaju i kako se mit o vukodlacima spojio sa pričom o vampiru.
POSLEDNJE PISMO IZ ZATVORA: Istina o jedinom svedočanstvu Kneza Pavla u egzilu i zašto je odbio da nosi burmu
Knez Pavle Karađorđević (1893–1976) važio je za najobrazovanijeg i najsklonijeg umetnosti među srpskim vladarima, ali je njegov život završio u političkom progonstvu. Otkrivamo kako je njegova sudbina povezana sa tragičnim gubitkom sina i zašto se, uprkos svom bogatstvu, morao odreći remek-dela da bi preživeo u izgnanstvu.
Komentari(0)