Zašto se u narodnom verovanju stolica ne ostavlja prazna za vreme večere: Mesto bez tela, ali s dušom
U starim srpskim domaćinstvima, posebno na selu, prazna stolica za stolom uveče nije bila slučajnost – već poziv. Verovalo se da mesto bez tela može da privuče onoga koga više nema. Ili onoga ko je nekada sedeo tu – ali nije stigao da se oprosti.
U srpskoj narodnoj kulturi, večera nije bila samo obrok. Bila je trenutak tišine, sabranosti i neizgovorene zahvalnosti, pogotovo u zimske dane i večeri posle praznika. I zato nijedna stolica za stolom nije smela da ostane prazna bez potrebe. Ako bi se desilo da se tanjiri iznesu, da se ljudi okupe, a jedno mesto ostane prazno – i svi ćute… govorilo se: „Sedi ko treba – a ne znamo ko.“ Verovalo se da tada duša koja još luta, ili neko koga misao zove, može doći da sedne. I neće otići dok se ne primeti.
Stolica kao mesto duše
Stolica nije bila samo komad nameštaja. U mnogim krajevima, posebno u Zapadnoj Srbiji, Šumadiji i Pčinji, sto i stolice su činile „živu mapu kuće“. Znalo se: – ko sedi gde,
Možda vas zanima:
NEVIDLJIVA GRANICA: Zašto se na reci Savi i danas praktikuje "kupanje mrtvih" i ko su bile Savske vodene vile
Reka Sava, moćna i mistična, oduvek je bila granica svetova: od Austrougarske do turske imperije, ali i granica između života i smrti. Otkrivamo drevna paganska verovanja vezana za Savu, mit o njenom imenu i zašto se u krajevima Posavine i danas čuva ritual pranja pokojnika vodom sa reke, kao i legenda o vodenim vilama koje su bile opasnije od utapanja.
Magija zelenog sveta: Zašto je srpski seljak verovao da biljke leče, proriču sudbinu i prizivaju natprirodne sile
Od drena i bosiljka do gloga i vrbe: Detaljna analiza Veselina Čajkanovića o kultnom značaju bilja u srpskim narodnim verovanjima, mnogo pre nego što je nauka otkrila njihova svojstva.
Možda vas zanima:
NEVIDLJIVA GRANICA: Zašto se na reci Savi i danas praktikuje "kupanje mrtvih" i ko su bile Savske vodene vile
Reka Sava, moćna i mistična, oduvek je bila granica svetova: od Austrougarske do turske imperije, ali i granica između života i smrti. Otkrivamo drevna paganska verovanja vezana za Savu, mit o njenom imenu i zašto se u krajevima Posavine i danas čuva ritual pranja pokojnika vodom sa reke, kao i legenda o vodenim vilama koje su bile opasnije od utapanja.
Magija zelenog sveta: Zašto je srpski seljak verovao da biljke leče, proriču sudbinu i prizivaju natprirodne sile
Od drena i bosiljka do gloga i vrbe: Detaljna analiza Veselina Čajkanovića o kultnom značaju bilja u srpskim narodnim verovanjima, mnogo pre nego što je nauka otkrila njihova svojstva.
Možda vas zanima:
NEVIDLJIVA GRANICA: Zašto se na reci Savi i danas praktikuje "kupanje mrtvih" i ko su bile Savske vodene vile
Reka Sava, moćna i mistična, oduvek je bila granica svetova: od Austrougarske do turske imperije, ali i granica između života i smrti. Otkrivamo drevna paganska verovanja vezana za Savu, mit o njenom imenu i zašto se u krajevima Posavine i danas čuva ritual pranja pokojnika vodom sa reke, kao i legenda o vodenim vilama koje su bile opasnije od utapanja.
Magija zelenog sveta: Zašto je srpski seljak verovao da biljke leče, proriču sudbinu i prizivaju natprirodne sile
Od drena i bosiljka do gloga i vrbe: Detaljna analiza Veselina Čajkanovića o kultnom značaju bilja u srpskim narodnim verovanjima, mnogo pre nego što je nauka otkrila njihova svojstva.
Možda vas zanima:
NEVIDLJIVA GRANICA: Zašto se na reci Savi i danas praktikuje "kupanje mrtvih" i ko su bile Savske vodene vile
Reka Sava, moćna i mistična, oduvek je bila granica svetova: od Austrougarske do turske imperije, ali i granica između života i smrti. Otkrivamo drevna paganska verovanja vezana za Savu, mit o njenom imenu i zašto se u krajevima Posavine i danas čuva ritual pranja pokojnika vodom sa reke, kao i legenda o vodenim vilama koje su bile opasnije od utapanja.
Magija zelenog sveta: Zašto je srpski seljak verovao da biljke leče, proriču sudbinu i prizivaju natprirodne sile
Od drena i bosiljka do gloga i vrbe: Detaljna analiza Veselina Čajkanovića o kultnom značaju bilja u srpskim narodnim verovanjima, mnogo pre nego što je nauka otkrila njihova svojstva.
Možda vas zanima:
NEVIDLJIVA GRANICA: Zašto se na reci Savi i danas praktikuje "kupanje mrtvih" i ko su bile Savske vodene vile
Reka Sava, moćna i mistična, oduvek je bila granica svetova: od Austrougarske do turske imperije, ali i granica između života i smrti. Otkrivamo drevna paganska verovanja vezana za Savu, mit o njenom imenu i zašto se u krajevima Posavine i danas čuva ritual pranja pokojnika vodom sa reke, kao i legenda o vodenim vilama koje su bile opasnije od utapanja.
Magija zelenog sveta: Zašto je srpski seljak verovao da biljke leče, proriču sudbinu i prizivaju natprirodne sile
Od drena i bosiljka do gloga i vrbe: Detaljna analiza Veselina Čajkanovića o kultnom značaju bilja u srpskim narodnim verovanjima, mnogo pre nego što je nauka otkrila njihova svojstva.
Kada neko premine, njegova stolica se ili skloni, ili se prekriva maramom. Ako ostane otkrivena – to je znak da se čeka još jedna reč.
Prazna stolica u tišini – poziv bez glasa
Najopasnije je, verovalo se, ako se: – večera služi u tišini,
– neko ne dođe, a niko ga ne pominje,
– a stolica ostane otvorena, „kao da čeka.“
U tim slučajevima, starije žene bi znale da ustanu i kažu tiho:
„Ako je došao, nek pojede i ode. Ako nije – neka mu je put dobar.“
Ponekad bi uzimale malo hleba, stavile na tanjir i ostavile ga u kuhinji, da se duša „ne naljuti što nije dočekana.“
Znakovi da je neko „seo“ a ne vidi se
Narodna verovanja govore da ako: – plamen sveće zatreperi bez promaje,
– pas laje ka praznoj stolici,
– dete gleda u nju i smeje se –
onda „neko sedi gde ne vidimo“.
U selima oko Ivanjice i Raške, žene bi tada rekle:
„Ne diraj stolicu, nek sedne pa da ide kad se smiri.“
Kako se prekida neželjeni dolazak
U narodnim običajima, ako se oseti nelagoda oko prazne stolice, radi se sledeće: – stolica se okrene licem ka zidu,
– preko nje se prebaci peškir,
– ili se ispod nje stavi drvo drenovog štapića, koji „ne prima dušu.“
Tako se „gost“ ne tera, već mu se pokazuje da to nije vreme da ostaje.
Zaboravljeno pravilo koje se i danas oseća
Iako danas retko razmišljamo o rasporedu sedenja, i dalje nam je neprijatno kad u punoj sobi jedna stolica zjapi prazna.
U nekim porodicama, bake i dalje, iz navike, sklanjaju stolicu koja nema svog čoveka te večeri – „da ne pravi tišinu u razgovoru.“
Mesto koje čeka – i kad niko ne dolazi
Prazna stolica u narodnoj tradiciji nije simbol gubitka.
Ona je mesto poštovanja. Mesto koje zna da čeka, ali i zna kad je vreme da se ode.
Zato je ne ostavljaj tek tako. I ne ignoriši ako te pogleda više nego što treba.
Jer možda nije za tebe – ali neko misli da jeste.
GROBLJE VILA: Zašto se na planini Miroč i danas gasi motor i legenda o najstarijem srpskom vampiru
Miroč, planina na severoistoku Srbije, važi za jednu od najmističnijih, opevana u narodnim pesmama kao dom vilenjaka. Ipak, Miroč i obližnji krajevi kriju mnogo mračniju tajnu – priču o najpoznatijem srpskom vampiru, Savi Savanoviću. Otkrivamo kako je vodenica na reci Rogačici postala ukleto mesto koje meštani izbegavaju i kako se mit o vukodlacima spojio sa pričom o vampiru.
POSLEDNJE PISMO IZ ZATVORA: Istina o jedinom svedočanstvu Kneza Pavla u egzilu i zašto je odbio da nosi burmu
Knez Pavle Karađorđević (1893–1976) važio je za najobrazovanijeg i najsklonijeg umetnosti među srpskim vladarima, ali je njegov život završio u političkom progonstvu. Otkrivamo kako je njegova sudbina povezana sa tragičnim gubitkom sina i zašto se, uprkos svom bogatstvu, morao odreći remek-dela da bi preživeo u izgnanstvu.
Naši stari su verovali da vetar ima duhovnu funkciju: Ovako su mu pevali, a razlog će vas iznenaditi
Pevanje pred vetar nije pokušaj da se kontroliše priroda
Nekada su žene morale nevine da uđu u brak inače bi prošle kroz GOLGOTU OD OBIČAJA: Potresna svedočenja preživelih
Kada bi devojka iz sela bila na putu udaje, a nije bila nevina, običaji su nalagala ozbiljne i ponižavajuće rituale
MUZEЈ MRTVOG JEZIKA: Jedino mesto u Srbiji gde se govori rumunski jezik cara Trajana i zašto je ta kultura pod zaštitom
Vlaška zajednica u Istočnoj Srbiji čuva jedinstven jezički fenomen: arhaične romanske dijalekte koji su se razvijali u potpunoj izolaciji vekovima. Otkrivamo zašto se ovaj jezik, najbliži izvornom latinitetu Balkana, naziva "jezikom cara Trajana" i kako je pitanje njegovog imena – vlaški ili rumunski – postalo predmet političkog spora, uprkos naučnoj činjenici da je on živi spomenik antike.
Komentari(0)