Naši stari su verovali da vetar ima duhovnu funkciju: Ovako su mu pevali, a razlog će vas iznenaditi
Pevanje pred vetar nije pokušaj da se kontroliše priroda
Na grebenima iznad Kalne i Vrtovca, pastiri su u zoru pevali ka vetru – tiho, jednostavno, gotovo obredno. Verovalo se da pesma može da prizove sunce, odagna kišu ili umiri stado.
Na Staroj planini, gde su i danas sela razvučena između oblaka i tišine, vetar nikada nije bio samo vetar. Bio je znak, poruka, predskazanje. Pastiri koji su danima boravili sa stadom u planinskim visovima razvili su običaj koji se retko gde spominje: “pevanje pred vetar”. To nije bila pesma za uši, već pesma za nebo – tiha, jednostavna, a moćna. Verovalo se da pesma može prizvati sunce, prekinuti kišu ili “umiliti dan”.
Kako izgleda pevanje koje nije za ljude, već za vetar?
Možda vas zanima:
SVAKI LIST DETELINE KRIJE MOĆNO ZNAČENJE, EVO I KOJA SU: Toliko su JAKA da ćete ih ČUVATI KAO OČI U GLAVI
Ova biljka je puna simbolike
Tajna u šoljici: kako se iz kafe čita sudbina
Nekada, a ponegde i danas, domaća kafa nije bila samo piće koje ugreje i razbudi. Ona je bila povod za okupljanje, razgovor i – gatanje. Gledanje u šolju bilo je omiljeno među ženama, naročito na selima, posle ručka ili u dugim zimskim večerima, kada bi se oko stola okupilo društvo željno i priče i malo mistike.
Možda vas zanima:
SVAKI LIST DETELINE KRIJE MOĆNO ZNAČENJE, EVO I KOJA SU: Toliko su JAKA da ćete ih ČUVATI KAO OČI U GLAVI
Ova biljka je puna simbolike
Tajna u šoljici: kako se iz kafe čita sudbina
Nekada, a ponegde i danas, domaća kafa nije bila samo piće koje ugreje i razbudi. Ona je bila povod za okupljanje, razgovor i – gatanje. Gledanje u šolju bilo je omiljeno među ženama, naročito na selima, posle ručka ili u dugim zimskim večerima, kada bi se oko stola okupilo društvo željno i priče i malo mistike.
Možda vas zanima:
SVAKI LIST DETELINE KRIJE MOĆNO ZNAČENJE, EVO I KOJA SU: Toliko su JAKA da ćete ih ČUVATI KAO OČI U GLAVI
Ova biljka je puna simbolike
Tajna u šoljici: kako se iz kafe čita sudbina
Nekada, a ponegde i danas, domaća kafa nije bila samo piće koje ugreje i razbudi. Ona je bila povod za okupljanje, razgovor i – gatanje. Gledanje u šolju bilo je omiljeno među ženama, naročito na selima, posle ručka ili u dugim zimskim večerima, kada bi se oko stola okupilo društvo željno i priče i malo mistike.
U selima kao što su Kalna, Vrtovac, Gornji Krivodol i Rsovci, pastiri su svako jutro, čim vetar dune niz planinu, okretali lice u njegovom pravcu i pevali jednu ili dve rečenice. Nisu to bile narodne pesme, već improvizovani stihovi, izmišljeni na licu mesta:
– “Vetre, nemoj preko vode, Nosiš kišu iz slobode.”
– “Ostani lagan, ne premeći dan,Čuva te pesma sa Golijskog stran.”
Pesma nije morala da rimuje, ali nije smela da bude ljuta ili tužna – verovalo se da vetar pamti raspoloženje.
Zašto su to radili?
U narodnoj tradiciji Stare planine, vetar je imao duhovnu funkciju:
istočni vetar – nosi zdravlje, rađanje, blagostanje,
zapadni vetar – nosi kišu, promenu i težinu,
severni vetar – nosi bolest i nesreću,
južni vetar – donosi blagostanje, ali može pomutiti um.
Pevanjem, pastir je “nudio” vetru pesmu umesto nemira. Ujedno, to je bio lični ritual povezivanja s danom – znak da se prirodi ne ide protiv, nego joj se peva.
Ko je pevao, a ko nije smeo?
Pevanje je bilo rezervisano za najiskusnijeg pastira ili onoga ko je “imao dobar glas za vetar”. Neki su verovali da žene ne treba da pevaju vetru, jer njihova pesma “pali sunce”, što može izazvati sušu.
Deca koja su tek počinjala da čuvaju stoku prvo su učena kako da stoje, kako da ćute, a tek onda – kako da pevaju pred vetar.
Pesma nije bila za druge – bila je za dan koji dolazi
Niko nije pevao glasno. Pevalo se kao šapat s melodijom, da stado ne pobegne, da planina ne čuje – jer se verovalo da ako planina čuje da tražiš da ne pada kiša, može da ti “pokaže zube”.
Zato su pastiri govorili: “Planina zna kad si skroman. Ako vičeš – daće ti vetar što nisi tražio.”
Gde se još pamti ovaj običaj?
Samo retki stariji ljudi u Kalni i Rsovcima pamte stihove. Neki kažu da su njihovi očevi i dedovi zaista verovali u moć pesme, dok drugi tvrde da je to bio samo način da se čovek sabere pre početka dana.
Jedan starac iz Kalne reče: “Nije vetar menjao dan – nego sam ja drugačije gled’o kad mu zapevam.”
Tiha ekologija srca
Pevanje pred vetar nije pokušaj da se kontroliše priroda. Naprotiv – to je priznavanje da smo joj mali, ali da ipak možemo da komuniciramo. To je bio oblik zahvalnosti, pokornosti i nade – u dan, u stado, u sebe.
U svetu u kojem svi vičemo, možda je vreme da se setimo da nekada… pesma vetru može da bude najtiša, ali najiskrenija molba.
POSLEDNJE PISMO IZ ZATVORA: Istina o jedinom svedočanstvu Kneza Pavla u egzilu i zašto je odbio da nosi burmu
Knez Pavle Karađorđević (1893–1976) važio je za najobrazovanijeg i najsklonijeg umetnosti među srpskim vladarima, ali je njegov život završio u političkom progonstvu. Otkrivamo kako je njegova sudbina povezana sa tragičnim gubitkom sina i zašto se, uprkos svom bogatstvu, morao odreći remek-dela da bi preživeo u izgnanstvu.
Naši stari su verovali da vetar ima duhovnu funkciju: Ovako su mu pevali, a razlog će vas iznenaditi
Pevanje pred vetar nije pokušaj da se kontroliše priroda
Nekada su žene morale nevine da uđu u brak inače bi prošle kroz GOLGOTU OD OBIČAJA: Potresna svedočenja preživelih
Kada bi devojka iz sela bila na putu udaje, a nije bila nevina, običaji su nalagala ozbiljne i ponižavajuće rituale
MUZEЈ MRTVOG JEZIKA: Jedino mesto u Srbiji gde se govori rumunski jezik cara Trajana i zašto je ta kultura pod zaštitom
Vlaška zajednica u Istočnoj Srbiji čuva jedinstven jezički fenomen: arhaične romanske dijalekte koji su se razvijali u potpunoj izolaciji vekovima. Otkrivamo zašto se ovaj jezik, najbliži izvornom latinitetu Balkana, naziva "jezikom cara Trajana" i kako je pitanje njegovog imena – vlaški ili rumunski – postalo predmet političkog spora, uprkos naučnoj činjenici da je on živi spomenik antike.
KAMEN KOЈI SE PREMEŠTA: Zašto se na Planini Tari skrivalo hajdučko blago i legenda o neobjašnjivim pomeranjima obeležja
Planina Tara, sa svojom divljom lepotom i gustim, stoletnim šumama, vekovima je bila idealno utočište za sve – od mrkih medveda do hajduka. Otkrivamo zašto su hajduci baš na Tari skrivali blago i kako je legenda o kamenju koje se samo pomera nastala da bi zaštitila najveće tajne planine od pohlepe lovaca na blago.
Komentari(0)