Zašto su žene u Levaču stavljale crvenu vunu pod prag kada dete krene u školu: Vuna kao amajlija i glas predaka
U selima Levača, početak škole bio je više od koraka ka znanju – bio je trenutak kada se dete izlaže svetu. Zato su majke i bake stavljale crvenu nit vune pod prag – da dete ostane bistro, zdravo i vezano za dom.
U vreme kada su škole bile daleko, put do njih prašnjav, a život neizvestan, majke iz Levača nisu decu ispraćale samo doručkom, već i zaštitom. Ispod praga kroz koji je dete prvi put izlazilo „ka školi“, stavljale bi crvenu nit vune, zamotanu u krug ili sačuvanu od „srećnog dana“. Verovalo se da ta nit štiti od zla, učvršćuje pamćenje i povezuje dete sa kućnim pragom – da ga svet ne preotme, a sudbina ne odvede predaleko.
Crvena vuna – najjača amajlija
U srpskoj narodnoj tradiciji, crvena boja je boja života, krvi i snage. Vuna, kao proizvod ruku i domaće stoke, nosi dodatni duhovni naboj: prirodna, nežna, upija emociju.
Možda vas zanima:
Kad se kuća čisti metlom u krug: Zaboravljeni rituali iz srpskih sela koje niko više ne radi
Nekada je metla bila više od alata – njome se nije samo uklanjao prah, već i zlo, bolest i nevolja, ako se koristila u pravo vreme i na pravi način
Zašto su Srbi nosili nož u čarapi: Narodna verovanja o zaštiti i snazi
Nož u čarapi nije bio znak nasilja, već amajlija, čuvar časti i tiha poruka – „spreman sam da se branim, ali ne i da napadam“
Možda vas zanima:
Kad se kuća čisti metlom u krug: Zaboravljeni rituali iz srpskih sela koje niko više ne radi
Nekada je metla bila više od alata – njome se nije samo uklanjao prah, već i zlo, bolest i nevolja, ako se koristila u pravo vreme i na pravi način
Zašto su Srbi nosili nož u čarapi: Narodna verovanja o zaštiti i snazi
Nož u čarapi nije bio znak nasilja, već amajlija, čuvar časti i tiha poruka – „spreman sam da se branim, ali ne i da napadam“
Možda vas zanima:
Kad se kuća čisti metlom u krug: Zaboravljeni rituali iz srpskih sela koje niko više ne radi
Nekada je metla bila više od alata – njome se nije samo uklanjao prah, već i zlo, bolest i nevolja, ako se koristila u pravo vreme i na pravi način
Zašto su Srbi nosili nož u čarapi: Narodna verovanja o zaštiti i snazi
Nož u čarapi nije bio znak nasilja, već amajlija, čuvar časti i tiha poruka – „spreman sam da se branim, ali ne i da napadam“
Zato se crvena vuna koristi u mnogim običajima:
- oko ruke deteta protiv uroka,
- u poklonima za zdravlje,
- kao „nit života“ – što se ne kida i ne veže u čvor.
Kako se priprema vuna za prag
Uveče pre polaska deteta u školu (najčešće uoči Miholjdana ili Savindana), žena bi uzela:
- pramen crvene vune,
- ponekad i vlas sopstvene kose ili detetove,
- i zrno pšenice ili kvasca – kao simbol rasta.
Sve se uvije u mali zavežljaj, zamota u parče platna i ostavi ispod praga (ili direktno u pukotinu ispod praga).
Izgovara se tiho:
„Da mi ne ostaviš prag ni glavom ni dušom.“
Zašto baš pod prag?
Prag kuće je u srpskoj simbolici granično mesto – linija između unutrašnjeg (poznatog) i spoljašnjeg (nepoznatog) sveta. Mesto koje sve pamti, sve vidi, a nikad ne govori.
Staviti amajliju pod prag znači vezati korak za dom – da gde god dete ide, uvek zna kuda se vraća.
Da li je ovo bila religija ili čista ljubav?
Ovaj običaj nije bio deo crkvene tradicije. Bio je ženski, tih i ličan čin. Nije se pokazivao, nije se objašnjavao, ali sve žene su znale da se to radi kad “dete krene od kuće svojim putem”.
Ako bi se dete razbolelo, nije slušalo, zaboravljalo zadatke – baba bi proveravala da li je „vuna na mestu“. Ako nije – stavljala bi novu, ćutke.
Gde se još zna za ovu praksu?
U selima Levača, naročito oko Dragova, Oparića i Belušića, žene i danas pamte ovaj običaj. Neke ga i dalje primenjuju, čak i ako deca više ne prelaze prag pešice – stavlja se ispod ulaznih vrata, za svaki slučaj.
Zanimljivo je da u nekim krajevima istočne Srbije postoji sličan običaj, ali se vuna nosi u džepu dok ne padne prvi sneg – tada se vraća pod prag.
Nit koja ne sme da se zaboravi
U vremenu kada decu ispraćamo sa rančevima, tabletima i aplikacijama, možda bi vredelo setiti se i jedne tihe niti crvene vune – koja ne treba da bude moderna, samo iskrena. Jer ona nije amajlija za ocene, već za pamćenje srca – da dete zna gde mu je prag, i ko ga čeka kad sve drugo u svetu postane previše.
Srbi na grob za Zadušnice prostiru stolnjake kao da je slava: Sveštenik otkrio koji je stav Srpske pravoslavne crkve o bizarnom običaju
U mnogim sredinama u Srbiji na groblje se za Zadušnice pored sveća iznosi i mnogo hrane.
Zašto se gledalo da li se dim diže pravo: Znak dobra, zla i tihe poruke neba
U staroj srpskoj tradiciji dim nije bio samo posledica vatre – bio je poruka, predskazanje i pokazatelj duhovnog stanja kuće i naroda
Zašto se ognjište nije gasilo ni leti: Tajna plamena koji čuva kuću i dušu
Ognjište u staroj srpskoj kući bilo je više od mesta za vatru – bilo je srce doma, molitva predaka i tiha zaštita od svakog zla
Danas su Mitrovske zadušnice: Dan kada duše predaka dolaze da vide jesmo li ih zaboravili
U tišini groblja, uz sveću, koljivo i molitvu, Srbi danas obeležavaju dan koji nije ni tuga ni praznik – već veza između nas i onih koji su nas gledali kad smo prvi put udahnuli
Turci su raskopali Skenderbegov grob i kosti nosili kao amajliju: Albanski nacionalni heroj je Srbin, njegova porodica počiva u Hilandaru
Đurađ Kastriot je rođen u porodici srpskog porekla. Otac mu se zvao Ivan, a majka Vojislava (Vojsava). Ivan i Vojislava imali su četiri sina i pet kćeri. Zvali su se Repoš, Staniša, Konstantin, Đurađ, Mara, Jela, Angelina, Vlajica i Mamica.
Komentari(0)