Gde se još svira frula iz duše, a ne iz zvučnika: Srpska sela u kojima frula još diše
U Srbiji i dalje postoje mesta gde frula nije koncertna atrakcija, već deo svakodnevice – svira se uz stado, vruć hleb i zalazak sunca
Frula, taj najdrevniji glas srpskog sela, sve ređe se čuje – ali još nije utihnula. U nekoliko sela u zapadnoj, jugozapadnoj i istočnoj Srbiji, još uvek postoje ljudi koji ne znaju note, ali znaju “kako se frula svira kad padne sunce iza brda”. Nije to muzika za binu, za YouTube ili za CD – to je zvuk za ovce, za zemlju, za tišinu između dve misli. I kad ga jednom čuješ uživo – znaš da si na mestu gde se pesma ne uči, već prenosi dahom.
Selo Ribaševina kod Užica – svaki frulaš ima svoju planinu
Ovde frulu ne čuva kulturno društvo – već pastiri. Na ispaši, predveče, najstariji pastir uzima frulu i svira “kako ga naučio deda”. Ne zna kako se zove pesma – samo zna da tada ovce mirno leže. Deca to ne uče iz knjige, već iz tišine. Kad čuješ frulu u Ribaševini – znaš da nije vežba, već razgovor.
Sela ispod Zloupoljske planine – frula kao jezik
U selima oko Ivanjice i Nove Varoši, stari ljudi ne kažu “svirati frulu” – već “progovoriti frulom”. Jer, kad neko uzme frulu i krene “na Milinkino kolo”, to nije zabava – to je iskaz. U kućama koje nemaju Wi-Fi, ali imaju drvenu verandu, frula se čuje kao deo večeri, kao zvono na crkvi – nenametljivo, ali obavezno.
Zašto frula nestaje – i zašto je još ima
Frula nestaje tamo gde je postala “tačka u programu”. Gde se svira “u 19:35”, a ne kad padne magla. Ali tamo gde nije izgubila svoj prirodni kontekst – još živi. Gde se svira da bi pas stao, da bi dete zaspalo, da bi se umirila kiša.
Kako se uči frula bez škole?
U narodnoj praksi, frula se ne uči. Prvo je ponesu deca “za igru”. Onda je neko donese s planine. Onda neko oduva pesmu koju je samo jednom čuo. I tako – kroz uvo i dah, frula ide dalje. Ako neko pita: “Kako znaš da sviraš?” – pravi frulaš kaže: “Ne znam da ne znam.”
Zvuk koji ne traži publiku – ali ostaje zauvek u sećanju
Frula ne traži aplauz. Njoj ne treba ozvučenje. Ali kada je čuješ iz ruke čoveka koji je svira jer mu duša to traži – znaš da si čuo nešto istinitije od bilo koje kompozicije. I tada shvatiš da frula nije muzički instrument – već pojas oko duše planine.
Turci su raskopali Skenderbegov grob i kosti nosili kao amajliju: Albanski nacionalni heroj je Srbin, njegova porodica počiva u Hilandaru
Đurađ Kastriot je rođen u porodici srpskog porekla. Otac mu se zvao Ivan, a majka Vojislava (Vojsava). Ivan i Vojislava imali su četiri sina i pet kćeri. Zvali su se Repoš, Staniša, Konstantin, Đurađ, Mara, Jela, Angelina, Vlajica i Mamica.
Veliko otkriće kod Prijepolja, arheolozi ostali u čudu: Pronašli pečat koji menja tok celog istraživanja, manastir nije posvećen Svetom Petru i Pavlu, već Svetom Simeonu Mirotočivom
Najnovija arheološka istraživanja sprovedena u manastiru Pustinja kod Prijepolja otkrila su istorijsku istinu koja menja dosadašnja saznanja. Iako se decenijama verovalo da je u pitanju manastir posvećen Svetom Petru i Pavlu, arheolozi su pronašli olovni pečat sa likom Svetog Simeona Mirotočivog, što potvrđuje da je manastir zapravo posvećen ovom svetitelju.
Sveti Luka u srpskom narodu: Dan kada se ne radi, ne svađa i ne kreće na put
Sveti Luka je među najpoštovanijim svecima u srpskom narodu – ne samo kao apostol i lekar, već i kao duhovni štit pred dolazak zime
MILAN SEKULIĆ, GRADITELJ ZGRADA „ALBANIJE" I „POLITKE": Dao je trajni doprinos izgledu Beograda
Kolekcionar Milan Sekulić, pored toga što je Beogradu zaveštao najveću privatnu zbirku ikona, ostavio je veliki trag kao graditelj.
Zašto se nekada govorilo da ne valja jesti iz okrnjenog tanjira: Narodno verovanje koje krije više od praznoverja
Na srpskoj trpezi tanjir nije bio samo za jelo – već i ogledalo kućnog reda, zdravlja i duhovnog blagostanja
Komentari(0)