SRPSKI MANASTIR VAŽAN MAKEDONCIMA Podigao ga je vizantijski car u znak zahvalnosti Svetom Prohoru Pčinjskom, evo zašto (FOTO)
Manastir Sveti Prohor Pčinjski je muški manastir, nalazi se na šumovitim obroncima planine Kozjak, na levoj obali reke Pčinje, u ataru sela Starac, 30 km južno od Vranja.

Prema predanju, podigao ga je u 11. veku vizantijski car Roman Diogen u znak zahvalnosti Svetom Prohoru Pčinjskom "Mirotočivom", koji mu je prorekao da će postati car. Manastir radi kao kulturno-prosvetni centar ovog kraja i u njemu radi bogoslovska škola, prepisivačko-iluminatorska radionica, a organizovano se uči ikonopisački zanat.
Manastir Prohor Pčinjski kao celina predstavlja nepokretno kulturno dobro kao spomenik kulture od izuzetnog značaja.
Možda vas zanima:

PROHOR PČINJSKI STARIJI I OD HILANDARA: Pravi i jedini stub i čuvar zakona hrišćanskog i imena srpskoga
Mošti Svetog Prohora nalaze se u istoimenom manastiru u dolini Pčinje i jedine su u Srbiji mirotočive

SVETINJA STARIJA OD HILANDARA: Već 950 godina, čudotvorno miro daruje isceljenje ljudima!
Od kako su u njega položene mošti svetitelja, miro iz njih neprestano teče
Politički događaji koji su se odigrali krajem 10. i početkom 11. veka, morali su ostaviti traga u graditeljstvu ove oblasti. Pobedom Vasilija II nad Samuilom, Vizantija je vratila ranije izgubljene teritorije Balkanskog poluostrva, što je zahtevalo reorganizovanje političke i crkvene uprave i stavljanje stanovništva pod njegov uticaj.
Carskom poveljom iz 1020. godine, Vasilije II reorganizovao je Ohridsku patrijaršiju, sada arhiepiskopiju , u kojoj se spominje episkopija Morzoviška, u čijem sastavu je pored ostalih mesta i Kozjak – danas ime planine u čijem podnožju se nalazi manastir Sv. Prohora Pčinjskog.
Njega je izgradio vizantijski car Roman IV Diogen, na molbu potonjeg sveca i patrona hrama Prohora Pčinjskog. Sistematska arheološka iskopavanja uz svestraniju analizu dosadašnjih saznanja, potvrdila bi tvrdnju da je prvobitna skromna jednobrodna crkva sagrađena u XI veku ili početkom XII stoleća.
Prema rečima Stefana Prvovenčanog, Nemanja je u ratovima sa Vizantijom između 1180–1190. godine osvojio oblast Vranja. Pripajanjem novoosvojenih teritorija Srbiji otvorila se potreba za organizacijom crkve koju je sproveo Sv. Sava 1220. godine. Manastir je ostao u sastavu srpske države sve do njenog definitivnog pada.
Kralj Milutin je, uz svoje 40 manastir-zadužbine, obnovio i ovu, što potvrđuje i uzidana opeka na severnoj fasadi stare crkve, sa, u plitkom reljefu izvedenim imenom SAVA, otkrivajući njegovu neposrednu brigu o obnovi hrama. Kralj Milutina je angažovao 1316. ili 1317. godine solunske slikare Mihaila i Evtihija da oslikaju novi hram.
Posle kosovske bitke 1454. godine manastir su razorili Osmanlije, a 1489. godine obnovio ga je Marin sin pop Radonje iz Kratova. Tada je oslikan freskama koje se ubrajaju u najznačajnije umetničke tvorevine svog vremena. S obzirom da je obnova izvedena na stogodišnjicu Kosovskog boja u crkvi je oslikan i lik Svetog kneza Lazara.
Podignuta je i omanja crkva Svetog Jovana, od koje su danas ostali samo temelji. Istom prilikom kratovski knez Andrija darivao je manastiru jevanđelje. U 16. veku u manastiru je postojala slikarska zografska radionica, čiji su majstori slikali freske velikih likovnih vrednosti u kapeli na južnoj strani crkve. Takođe tu su radile pisarnica i štamparija.
Još dva puta je manastir stradao od strane Turaka i Arnauta. A u prvoj polovini 19. veka nastupila su bolja vremena, milošću Husein-paše Kavanazoglua (1821) koji je bio neobično naklonjen i štitio hrišćansku svetinju. Ali manastirska crkva je izgorela u požaru 1854. godine nepažnjom pop Staše. Tada je i grob Sv. Prohora bio oštećen. Manastirski hram sa šest odeljenja je brzo popravljen, a ostaci svetih mošti su uzidani u u oltarskom zidu.
U manastiru je u to vreme živeo "Gazda" (domaćin manastira) Nedeljko Kovačević, izuzetno bogat a skroman čovek. Niti se kaluđerio, niti ženio a u manastiru je živeo i svoj novac za manastirske potrebe trošio. Družio se i hranio sa manastirskim slugama, najamnicima i čobanima. Manastirski epitrop Nedeljko je srušio četiri odeljenja i sazidao novu crkvu a od stare samo odeljenje sa grobnicom i ispovedaonicom sačuvao u novom oltaru.
Manastir se našao ponovo u okvirima srpske države 1912. godine. Za vreme Prvog svetskog rata 1915. godine Bugari su opljačkali manastir a igumana Vladimira Protića, kaluđera Arsenija i pop Stojana izveli na Rujan, gde su ih kod sela Lukarca 22. oktobra te godine isekli noževima pa polili petrolejom i zapalili.
Značaj za Severnu Makedoniju
Danas je ovaj manastir veoma važan za Severnu Makedoniju, naime dana 2. avgusta 1944. godine, na Ilindan, u manastiru Sveti Prohor Pčinjski održano je zasedanje Antifašističke skupštine narodnog oslobođenja Makedonije (ASNOM) koje je odlučilo da se osnuje makedonska država kao članica federalne Jugoslavije. Ovaj događaj se u Republici Makedoniji slavi kao „Dan državnosti“.
(Lepote Srbije/ Časopis Vreme)

Vojislav Ilić Mlađi i zaboravljena poezija o Šumadiji: stihovi u kojima se čuje miris zemlje i zvuk zvona
Vojislav Ilić Mlađi, često u senci slavnog imenjaka, ostavio je snažan pesnički trag u srpskoj književnosti početkom 20. veka. Njegove pesme o Šumadiji, narodu i običajima danas su nepravedno zaboravljene, iako su svedočanstvo o vremenu u kojem se narodna duša pretakala u stih.

Kako se izrađuje glina iz Jadranske Lešnice: zanat koji živi kroz lonce, pećnice i zemljane saksije
U selu Jadranska Lešnica kod Loznice i danas se vadi glina iz lokalnih oranica, koristi se za pravljenje lonaca, crepulja i pećarskih cigli, a znanje se prenosi kroz porodice. Ova glina je cenjena zbog svoje izuzetne čistoće i izdržljivosti.

"Ljiljkovanje" na Petrovdanske poklade: zaboravljeni dečji običaj iz sela kod Valjeva
Nekada su deca u valjevskom kraju na poklade trčala kroz selo s vencima od ljiljana na glavi, pevajući i prizivajući zdravlje. Danas taj običaj pamte samo stariji, ali u nekim selima još uvek živi u sećanjima.

Bio je srpski vladar iz senke: Pričalo se da je vanbračni sin kneza Miloša, posle ubistva Mihaila venčao se njegovom verenicom, a onda je misteriozno umro
Blaznavčevo delo i njegov uticaj na istoriju Srbije ostali su nedovoljno istraženi i istorijski nepotpuno ocenjeni. Poslednji sati u životu Milivoja Petrovića bili su veoma intrigantni, kao i čitav njegov život, a njegova iznenadna smrt je i dalje obavijena velom misterije.

„Beli medenjak“ iz Negotinske krajine: Zaboravljena sorta belog luka koja se suši u vencima
Luk koji ne pecka, već miriše na detinjstvo: Stara sorta iz Negotina čuva ukus zaboravljenih bašta
Komentari(0)