SVETI JUSTIN ĆELIJSKI: Šta je glavna briga svakog čoveka u ovome svetu po rečima velikog duhovnika
Bezbroj briga brine čovek u ovome svetu. Od kolevke do groba briga za brigom, muka za mukom, i život teče.
Sveti Justin Popović, rođen kao Blagoje Popović 1894. godine u Vranju, bio je arhimandrit manastira Ćelije, doktor teologije i profesor Beogradskog univerziteta. Kanonizovan je kao svetitelj u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Tokom Prvog svetskog rata Blagoje biva mobilisan u „đačku četu“ pri vojnoj bolnici u Nišu, a kasnije se zajedno sa vojskom i sveštenstvom povlače preko Albanije. Stigavši u Skadar, Blagoje moli patrijarha Dimitrija za monaški postrig, patrijarh blagosilja i bogoslov Blagoje postaje monah Justin. Tadašnja vlast prebacuje jednim starim brodom bogoslove do Barija, a posle toga preko Pariza, bogoslovi stižu u London gde ih prihvata Nikolaj Velimirović. Iz Engleske gde je sa grupom bogoslova privremeno smešten, blagoslovom patrijarha srpskog Dimitrija, Justin prelazi u Duhovnu akademiju u Petrogradu. Zbog nemira koji su nadolazili, bogoslovi su 1916. godine povučeni nazad u Englesku.
U Engleskoj, Justin studira teologiju na Oksfordu i sam se izdržava. Svoju kritiku zapadnog sveta izložio je u svojoj doktorskoj tezi „Religija i filosofija Dostojevskog“, koja nije prihvaćena. Bez diplome se vraća u Srbiju 1919. godine.
Patrijarh Dimitrije ga ubrzo po povratku šalje u Grčku. Postao je stipendista sinoda SPC. Za vreme jednoga kratkoga boravka kući, biva promovisan u čin jerođakona. U Grčkoj upoznaje tamošnji svet. Na njega je posebno utisak ostavila jedna starija baka, Grkinja, kod koje je stanovao. Za nju je rekao da je od nje više naučio nego na celom Univerzitetu. Često je kao jerođakon sasluživao u grčkim hramovima.
U Atini stiče doktorat teologije 1926. godine.
Po izbijanju Drugog svetskog rata, otac Justin boravi po mnogim manastirima. Najviše vremena je provodio u ovčarsko-kablarskim manastirima, u kojima je i uhapšen posle rata od strane komunističkih vlasti. Posle pritvora, premestio se u manastir Ćelije kod Valjeva. U Ćelije je došao 1948. godine po blagoslovu vladike šabačko-valjevskog Simeona i mati igumanije Sare, koja je došla sa nekoliko svojih sestara iz manastira Ljubostinje u Ćelije, nekoliko godina ranije. U Ćelije je došao 28. maja 1948. godine, prognan sa Bogoslovskog fakulteta. Preko trideset godina je proveo u Ćelijama, učinivši ih jednim od najpoznatijih srpskih manastira. Ćelije tada postaju mesto hodočašća za mnoge koji su želeli da ga vide i dobiju duhovne savete.
Među najznačajnije njegove učenike ubrajaju se mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović, episkop zahumsko-hercegovački i primorski Atanasije Jevtić, episkop raško-prizrenski Artemije Radosavljević i episkop bački Irinej Bulović, koji su bili poznati kao Justinovci.
Otac Justin je se upokojio u isto vreme i u isti dan kada je i rođen — Upokojio se 7. aprila 1979. godine, na svoj rođendan, a njegov grob u manastiru Ćelije i dalje privlači mnoge poštovaoce. Srpska pravoslavna crkva ovog sveca proslavlja 14. juna.
Foto/SPC
Ovako je govorio Sveti Justin o brigama
"Završava se na zemlji. Šta, kraj? Zar je to kraj, zar je čovek stvoren samo za to da iz jedne brige ide u drugu, kao kroz tunel, i tako neprekidno: tunel do tunela, briga do brige, muka do muke, grob do groba i - smrt! Zar je zato Bog stvorio čoveka?
Ne! Bog je stvorio čoveka kao najozbiljnije biće, kao sveto biće. I današnje Sveto Evanđelje kazuje nam tu veliku tajnu, Evanđelje o najglavnijoj brizi čovekovoj u ovome svetu. Šta je Gospod postavio kao glavnu brigu svakog čoveka u ovome svetu, kao glavnu i najglavniju brigu i moju i tvoju i svakog ljudskog bića? Šta? Čuli ste danas iz Svetog Evanđelja: "Ištite najpre Carstva Božjeg i pravde Njagove i sve će vam se drugo dodati!"
Sve! I jelo i odelo, i hrana, zemlja, zvezde, nebesa - sve je to dodatak Carstvu Nebeskom, Carstvu Božjem. To je Bogočovek Gospod Hristos, Spasitelj i Promislitelj svakog čoveka, eto, postavio kao glavnu brigu i meni i tebi. "Ištite najpre, najpre Carstva Božjeg i pravde Njagove".
Gospode, u ovome svetu tako je mnogo potreba ljudskih oko tela, oko odela. - Sve to neka ne bude vaša glavna briga, te sitne brige i brigice uzeo je Bog na Sebe. Кo zagreva sunce, ko ispunjuje okean vodom? Кo zemlju daruje stvaralačkom silom da ona iz sebe proizvodi tolike useve, tolike voćke, tolike životinje? Кo vodi daje tu silu da ona bezbrojne ribe proizvodi u sebi? Кo? Te briga uzeo je Gospod na Sebe. Кo toplotu, ko zvezde, ko travice daje; ko stvara krotko i blago tele, ko stvara divnu lastu, ko brine o njima? On! Sve te brige uzeo je na Sebe Gospod. Nije to ostavio čoveku, meni i tebi nije ostavio da mi stvaramo vazduh, da sunce zagrevamo, da zemlji dajemo silu da rađa pšenicu i kukuruz i sve ostalo, da proizvodi krave. Sve to nije Gospod dao ni tebi ni meni. Sve te brige uzeo je na Sebe, a tebi i meni postavio kao glavnu brigu Carstvo - Carstvo Božje i pravdu Njagovu. Eto, to je cilj našeg života, to je glavna meta.Gospod je zbog toga došao u ovaj svet.
Izvor:Lepote Srbije/Fb/Serafim Protosinđel Petković
Tri dana pred Mitrovdan: Verovalo se da tada duhovi obilaze domove i gledaju ko ih pamti
Uoči praznika Svetog Dimitrija, narod je ćutao, palio sveće i nije otvarao vrata posle mraka – jer se verovalo da mrtvi još jednom dolaze pred kuću
Vekovni prsten na prstu mrtvog: Zašto se pokojnici sahranjuju sa burmom i šta se dešava ako se skine
U srpskoj tradiciji, burma nije samo znak braka – već veza između duša. Zato se i posle smrti ostavlja na ruci, da pokojnik zna kome pripada – i da ne zaboravi put ka miru
Srbi na grob za Zadušnice prostiru stolnjake kao da je slava: Sveštenik otkrio koji je stav Srpske pravoslavne crkve o bizarnom običaju
U mnogim sredinama u Srbiji na groblje se za Zadušnice pored sveća iznosi i mnogo hrane.
Zašto se gledalo da li se dim diže pravo: Znak dobra, zla i tihe poruke neba
U staroj srpskoj tradiciji dim nije bio samo posledica vatre – bio je poruka, predskazanje i pokazatelj duhovnog stanja kuće i naroda
Zašto se ognjište nije gasilo ni leti: Tajna plamena koji čuva kuću i dušu
Ognjište u staroj srpskoj kući bilo je više od mesta za vatru – bilo je srce doma, molitva predaka i tiha zaštita od svakog zla
Komentari(0)