U diplomatskom svetu Osmanskog carstva srpski jezik je igrao značajnu ulogu, s obzirom na to da je srpski narod u izvesnom smislu inkorporiran u feudalni sistem Otomanske imperije, te je igrao važnu ulogu i u političkom i u društveno-kulturnom životu Carstva. Na osnovu turskih izvora, zaključuje se da je srpski jezik bio diplomatski jezik u srednjovekovnoj Turskoj. Turski izvori svedoče da se na turskom dvoru u 15. i 16. veku učio – srpski jezik.
U biblioteci džamije Sulejmanije postoji iz tog vremena četvorojezični udžbenik za učenje stranih jezika: arapskog, persijskog, grčkog i – srpskog, koji je bio namenjen prinčevima i onima koji su se spremali za najviše državne funkcije.
U obimnoj literaturi o sultanu Mehmedu II može se naći podatak da je on još kao mlad učio pomenuta četiri jezika. U samom naslovu pomenutog četvorojezičnog udžbenika vidi se da je srpski učen na otomanskome dvoru – Lûgat-ı Arabî ve Lûgat-ı Farsî ve Lûgat-ı Rûmî ve Lûgat-ı Serfî (Jezik arapski i jezik persijski i jezik grčki i jezik srpski).
Pored sultanskog monograma (natpisa u vidu dva preklopljena slova) Mahmuda I, na naslovnici se nalazi monogram sultana Bajazita II (1481-1512), iz čega se zaključuje da je udžbenik nastao mnogo pre vladavine Mahmuda I i da je čuvan u ličnim bibliotekama više turskih sultana.
Udžbenik je bio napravljen kao zbirka kratkih rečeničnih fraza za upotrebu u svakodnevnom govoru. Fraze svakog jezika napisane su arapskim pismom i to vrlo precizno kako bi se što lakše savladao izgovor reči.
(Novosti)
Komentari (0)