UMETNOŠĆU ČUVA TRADICIJU OD ZABORAVA Diplomirani ekonomista veštih ruku

Zorica Ivanović iz Šapca, diplomirani ekonomista u penziji, čuva stare zanate i stvara rukotvorine na kojima bi joj mnogi pozavideli. Osim veza, štrikanja i tkanja, ova vredna i energična žena naučila je i da tka, a stare zanate prenosi na svoje unuke.

UMETNOŠĆU ČUVA TRADICIJU OD ZABORAVA Diplomirani ekonomista veštih ruku
Printscreen

Danas sve što vidi, Zorica Ivanović rukama može da stvori. Vez, heklanje, štrikanje, samo su deo ručnih radova koje zna. Starim načinima prenosi mustre za vez na platno, i tako čuva tradicionalno narodni stvaralaštvo.

– Uvek sam volela da stvaram nešto svojim rukama. Uzmem časopis, mustru preko indiga precrtam na platno i onda vezem. Boje nekada uzmem iz časopisa, a nekad sama radim – priča Zorica Ivanović.

Međutim, Zorica je pre ručnih radova bila vrsna bankarka u Šapcu. To je nije sprečavalo da bude i izuzetna domaćica.

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

– Zaposlila sam se sa srednjom stručnom spremom u opštini, a paralelno sam upisala fakultet. Učila sam uz rad, a odmah potom sam se i udala i rodila dvoje dece u istoj godini – napominje ona.  

I sve je stigla, da ima uspešnu karijeru, bude majka i domaćica. I to nije sve. Usput je završila i frizerski zanat.

UMETNOŠĆU ČUVA TRADICIJU OD ZABORAVA Diplomirani ekonomista veštih ruku Printscreen
 

 

-Jako me je privlačilo friziranje, išla sam na praksu, polagala, tako da sam u vreme inflacije, recimo, intenzivno frizirala. To je bio dodatni budžet za kuću. Kada sam prešla u banku, imala sam manje vremena i nije više bilo mogućnosti da se time bavim. Ali volim to – kaže.

Kada se 2013. godine sa punim radnim stažom penzionisala, počela je da ostvaruje ono što je oduvek volela. Trukuje mustre koje god zamisli ili vidi. Neretko to su slike iz časopisa, ali i stari čaršavi iz bakinih škrinja i ormara.

– Ovaj sam čaršav vezla po uzoru na jedan koji je vezla baka dvadesetih godina prošlog veka, a taj sam motiv pronašla u Enciklopediji jugoslovenskog veza, koja je štampana 1986. godine i tamo kažu da taj motiv potiče iz Hercegovine i Dalmacije. Kako se on tih godina našao u Podgorini, u Gornjem Crniljevu kad nije bilo ni interneta, ni televizije, ni pisama, ne znam – kaže Zorica. U selu, gde imam staru porodičnu kuću, napravila sam etno-sobu gde su na krevetima izloženi starinski čašavi – kaže ova umetna žena.

Ova čuvarka srpske tradicije reciklira i materijale, pa im nitima i iglom daje potpuno novi sjaj. Koristi vez, stare krpe, a ponekad i lanene materijale koji su već imali decenijsku upotrebnu vrednost.

UMETNOŠĆU ČUVA TRADICIJU OD ZABORAVA Diplomirani ekonomista veštih ruku Printscreen
 

 

– Reciklirana tkanina je, recimo, rađena od stare slamarice koja je korišćena već ko zna koliko godina, ali ona je nepoderiva. Motiv je iz starijih vremena, čipka isto grublja, rustičnija. Takvo platno nije lako naći, sve ga je manje. I ne radi se sve ovo da bi se zaradio novac, nego da ručni rad u koji ste uložili trud poklonite nekome i to onda dobija mnogo veću vrednost – kaže.

A vredno je sve što stvori. Ručni rad, koji je u jednom vremenu izgubio svoju vrednost, jer su ga zamenile mašine, vratila je na mesto gde pripada.

– Vez svile na svili, prelepe elegantne marame, na primer. Tradiciju ne možete sačuvati ako joj ne date novi duh, ako je ne spojite sa modom da bi ona nastavila da živi jer neće biti interesovanja mlađih ako te dve stvari ne povežete – zaključuje Zorica.

Savladala je i zlatovez koji je najcenjenija tehnika vezenja, sa podlogom od platna ili svile, i vezom od pozlaćene niti.

UMETNOŠĆU ČUVA TRADICIJU OD ZABORAVA Diplomirani ekonomista veštih ruku Printscreen
 

 

– Karakteristika zlatoveza je da on ima reljefnu notu, taj reljef se postiže umetanjem kartona ili  vatom preko kojih se veze – objašnjava ona.

Dug put je vez prošao od miraza do savremenog doba. Međutim, Zorica mu je vratila stari sjaj.

– Na takmičenju za izradu jastučnica na temu ptice, dobila sam drugu nagradu, i tada su morali da formiraju novu kategoriju, jer nije tradicionalan motiv u pitanju, nego rad starom tehnikom, ali na moderan način, modernim tkaninama.

Platno, konac, igla, vreme i strpljenje. Ona to ima i uživa dok radi. Pored toga, Zorica piše projekte za udruženje i drži obuke ženama zainteresovanim da nauče stare zanate, a tajne rukotvorina otkriva i svojim unukama.

– Učimo zajedno na razboju, još smo na početku. Učim ih i da štrikaju, tkaju, vezu. One to vrlo rado rade, stalno pitaju kada ćemo na čas štrikanja i veza. Čak su i dečaci bili zainteresovani – priča Zorica Ivanović.

Sa puno ljubavi osmišljava originalne poklone koji često nemaju konkurenciju, a kada je od drugarica dobila škrinju ušla je i u svet dekupaža.

Tako čuva domaću radinost i zanate, pa ih prenosi na druge, verujući da nećemo izgubiti ono što je vredno i što nas identifikuje.

Komentari(0)

Loading