Legenda koju zna samo jedno selo: Vila iz jasenove šupljine i zakleti konopac

Kiza R

12:00

Kultura 0

U selu Trnavci na padinama Zlatara, i danas se šapuće priča o vili koja traži obećanje – i čuva ga koncem vezanim za drvo

kuća
Shutterstock

U Trnavcima, zaseoku koji se nalazi između Nove Varoši i Sjenice, postoji jasen sa šupljinom u kojoj se, po predanju, pojavljuje vila. Ali ne ona iz bajke – već vila koja traži tišinu, obećanje i poklon. Ko joj se obrati sa čistim srcem i ostavi konac vezan za granu, njemu će želja biti ispunjena. Ali ako obećanje ne ispuni – dolazi nemir, bolest ili gubitak. Ova legenda, iako lokalna, svedoči o dubokoj vezi između planine, ljudi i nevidljivog sveta.

Gde je drvo i kako mu se prilazi

Jasen se nalazi iznad izvora koji lokalni meštani zovu “tiha voda”. Do njega se stiže stazom koju znaju samo stariji. Prilazi se ujutru, bez reči, sa belim koncem ili trakom. Konac se veže na granu i šapatom se izgovara molitva – najčešće želja ili zavet. Ako je čisto, vila “čuje”. Ako je sebično, “šuma se zamrači”.

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Možda vas zanima:

Ko je vila iz Trnavaca

Vila u ovoj legendi nije nestašna ni zavodljiva. Ona ne peva, ne leči i ne pokazuje se. Ona čeka. Čajkanović bi ovu figuru protumačio kao “personifikaciju svetog drveta”, ostatak kulta drveta iz slovenske mitologije, gde duh prirode traži duhovni gest – poklon u tišini. Vila je čuvar zaveta, ne ispunjavač želja.

Priča koju zna samo selo – i ne deli se lako

Ova legenda se ne priča svakome. Ako nisi iz sela, čućeš je tek ako neko proceni da “nećeš je preneti pogrešno”. Meštani kažu da je pokušano da se stavi tabla ili oznaka – ali su je “vetrovi skinuli”. I veruje se da ko pokuša da na silu koristi drvo – ostaje mu “nemiran san dok ne odveže”.

Zavet kao tihi ugovor

Konac nije amajlija – on je zapis. Nema čvorova, nema metala, nema boja osim bele. Ako se želja ostvari, mora se vratiti i odvezati konac. Ako se zaboravi – vila uzima svoju “naknadu”. Nije kažnjavač – već podsećanje na ozbiljnost obećanja.

Danas – šupljina i dalje diše

Drvo i dalje postoji. Meštani ga ne seku, ne koriste granje, ne pale vatru u blizini. Oni koji znaju priču – kažu da šupljina miriše na osušeni dren. A kad je magla, niko ne ide gore. Jer “nije vreme da se viđa, nego da se ćuti”.

Tagovi:

Komentari(0)

Loading