U srpskoj tradiciji, neobjašnjivo zvonjenje označava smrt, opomenu ili dolazak duše
“Zazvonilo je, a nikog nema u zvonari – spremaj se, neko će umreti.” Ova rečenica odzvanja kroz sećanja mnogih starijih meštana iz sela širom Srbije. U narodnom predanju, kada zvono samo zazvoni, ili se čuje zvuk zvona kada niko nije povukao uže, to nije greška, već znak. Prema Veselinu Čajkanoviću, ovaj fenomen nije tumačen kao slučajnost – već kao direktna manifestacija prisustva duhovnog sveta, često u trenutku kada se “duša sprema” ili kada nešto iz nevidljivog sveta želi da privuče pažnju.
Zvono – svetlosni glas u svetu tame
Zvona u srpskoj tradiciji nisu imala samo liturgijsku funkciju. Ona su bila “glas crkve”, ali i oružje protiv zla. Njihov zvuk se širio dolinama i planinama ne samo da bi pozvao vernike, već da bi rasterao nečiste sile. Zato je svako neobjašnjivo zvonjenje izazivalo strah – jer znači da su sile koje ne dolaze s čovekom, same zazvale.
Možda vas zanima:
Tihi bog Srba: Da li je srpski vrhovni bog bio onaj koji ne traži hram, već tišinu
Prema tumačenju Veselina Čajkanovića, Srbi su pre hrišćanstva verovali u vrhovnog boga koji nije imao ime, kip ni crkvu. Verovalo se da on ne traži molitvu – već istinu. Ne pojavljuje se – ali sve vidi.
Ko su bili Vetrenjaci: Nevidljiva bića iz srpskih planina koja su donosila bolest, šapat i inspiraciju
U narodnim verovanjima srpskog naroda, posebno u planinskim krajevima, verovalo se da kroz vetar prolaze nevidljiva bića – Vetrenjaci. Oni nisu ni dobri ni zli, ali njihov dah može doneti i pesmu i ludilo.
Možda vas zanima:
Tihi bog Srba: Da li je srpski vrhovni bog bio onaj koji ne traži hram, već tišinu
Prema tumačenju Veselina Čajkanovića, Srbi su pre hrišćanstva verovali u vrhovnog boga koji nije imao ime, kip ni crkvu. Verovalo se da on ne traži molitvu – već istinu. Ne pojavljuje se – ali sve vidi.
Ko su bili Vetrenjaci: Nevidljiva bića iz srpskih planina koja su donosila bolest, šapat i inspiraciju
U narodnim verovanjima srpskog naroda, posebno u planinskim krajevima, verovalo se da kroz vetar prolaze nevidljiva bića – Vetrenjaci. Oni nisu ni dobri ni zli, ali njihov dah može doneti i pesmu i ludilo.
Možda vas zanima:
Tihi bog Srba: Da li je srpski vrhovni bog bio onaj koji ne traži hram, već tišinu
Prema tumačenju Veselina Čajkanovića, Srbi su pre hrišćanstva verovali u vrhovnog boga koji nije imao ime, kip ni crkvu. Verovalo se da on ne traži molitvu – već istinu. Ne pojavljuje se – ali sve vidi.
Ko su bili Vetrenjaci: Nevidljiva bića iz srpskih planina koja su donosila bolest, šapat i inspiraciju
U narodnim verovanjima srpskog naroda, posebno u planinskim krajevima, verovalo se da kroz vetar prolaze nevidljiva bića – Vetrenjaci. Oni nisu ni dobri ni zli, ali njihov dah može doneti i pesmu i ludilo.
Zazvonilo samo? Nema “samo” u narodnoj religiji
U narodnoj logici, ništa “samo od sebe” ne pravi buku – naročito ne sveta stvar. Ako zvono zazvoni a niko nije tu, tumači se da je:
- duša umrlog došla da najavi svoj kraj;
- anđeo ili svetac prošao kraj crkve;
- nečista sila pokušala da uđe u sveto mesto, ali se oglasila svetinja.
U nekim krajevima, verovalo se da je to znak da “zvono traži zvonara” – odnosno, da neko iz sela treba da se oprosti sa životom.
Zabrana igre i šale sa zvonom
Zvonjenje je bilo strogo čuvano. Deci nije bilo dozvoljeno da se igraju konopcem zvona – verovalo se da onaj ko zazvoni iz šale “priziva nešto što ne zna”. Ako neko neovlašćeno zazvoni, u nekim selima su se palile sveće ili se molilo pred ikonom da “greh ne ostane”.
Čajkanovićevo tumačenje – zvono kao prenosnik duhovne vibracije
Čajkanović opisuje zvono kao predmet sa “dvostrukom prirodom”: napravljeno rukom, ali nosi božanski rezon. Zvuk zvona probija granicu svetova – i zato se njegov neobjašnjiv signal doživljava kao poruka. U narodnom iskustvu, zvono nikada nije samo metal – ono govori ono što ljudi ne mogu da izgovore.
Danas – signal za sve, ali značenje ostaje
U savremenom vremenu, elektronski sistemi često aktiviraju zvona automatski. Ipak, kad zazvoni mimo rasporeda, stariji i dalje kažu: “Neko se sprema.” I dok tehnologija pokušava da objasni “greške”, narodna religija zna: kad svetinja sama progovori, ne treba da je prekinemo – već da slušamo.
MILAN SEKULIĆ, GRADITELJ ZGRADA „ALBANIJE" I „POLITKE": Dao je trajni doprinos izgledu Beograda
Kolekcionar Milan Sekulić, pored toga što je Beogradu zaveštao najveću privatnu zbirku ikona, ostavio je veliki trag kao graditelj.
Kad se kuća čisti metlom u krug: Zaboravljeni rituali iz srpskih sela koje niko više ne radi
Nekada je metla bila više od alata – njome se nije samo uklanjao prah, već i zlo, bolest i nevolja, ako se koristila u pravo vreme i na pravi način
Zašto su Srbi nosili nož u čarapi: Narodna verovanja o zaštiti i snazi
Nož u čarapi nije bio znak nasilja, već amajlija, čuvar časti i tiha poruka – „spreman sam da se branim, ali ne i da napadam“
Bratimljenje pod jabukom: Kako su Srbi postajali braća bez krvi
Nekada se nisu svi problemi rešavali zakonom, niti su sve veze rađane krvlju – srpski običaj bratimljenja bio je svetinja jača od svakog potpisa
Komentari(0)