Prema tumačenju Veselina Čajkanovića, Srbi su pre hrišćanstva verovali u vrhovnog boga koji nije imao ime, kip ni crkvu. Verovalo se da on ne traži molitvu – već istinu. Ne pojavljuje se – ali sve vidi.

Dok su druge religije imale bogove sa likom, imenom i hramovima, srpska narodna religija, pre hrišćanstva, imala je vrhovno božanstvo o kom se nije govorilo naglas. Veselin Čajkanović, oslanjajući se na narodne pesme, običaje i arhetipske tragove, iznosi tezu da je srpski najviši bog bio „onaj koji ćuti“. Bog koji ne traži sveću, ni žrtvu, ni ime. Samo – da ne lažeš kad stojiš pred prirodom.
Bog bez lika, ali sa prisustvom
Čajkanović piše da u narodnom predanju ne postoji jasno ime vrhovnog božanstva.
Možda vas zanima:

Vuk kao sveti čuvar: Neprikosnovena zver sa znanjem koje se ne prenosi rečima
U srpskoj narodnoj mitologiji, vuk nije bio zver od koje se beži – već biće koje se poštuje. Veselin Čajkanović ukazuje da je vuk bio svet, pratilac bogova, čuvar duša i simbol sile koja nikada ne napada bez razloga.

Zašto se verovalo da vuk može imati “čovečiju senku”: Priče o ljudima koji su rođeni s vukom uz leđa
U narodnim predanjima Srbije, naročito u brdskim i šumovitim krajevima, postoji verovanje da se poneki čovek ne rađa sam – već s „vukom uz leđa“. Ne da bi bio zver, već da bi nosio snagu, slutnju i tišinu koju drugi ne razumeju.
Možda vas zanima:

Vuk kao sveti čuvar: Neprikosnovena zver sa znanjem koje se ne prenosi rečima
U srpskoj narodnoj mitologiji, vuk nije bio zver od koje se beži – već biće koje se poštuje. Veselin Čajkanović ukazuje da je vuk bio svet, pratilac bogova, čuvar duša i simbol sile koja nikada ne napada bez razloga.

Zašto se verovalo da vuk može imati “čovečiju senku”: Priče o ljudima koji su rođeni s vukom uz leđa
U narodnim predanjima Srbije, naročito u brdskim i šumovitim krajevima, postoji verovanje da se poneki čovek ne rađa sam – već s „vukom uz leđa“. Ne da bi bio zver, već da bi nosio snagu, slutnju i tišinu koju drugi ne razumeju.
Možda vas zanima:

Vuk kao sveti čuvar: Neprikosnovena zver sa znanjem koje se ne prenosi rečima
U srpskoj narodnoj mitologiji, vuk nije bio zver od koje se beži – već biće koje se poštuje. Veselin Čajkanović ukazuje da je vuk bio svet, pratilac bogova, čuvar duša i simbol sile koja nikada ne napada bez razloga.

Zašto se verovalo da vuk može imati “čovečiju senku”: Priče o ljudima koji su rođeni s vukom uz leđa
U narodnim predanjima Srbije, naročito u brdskim i šumovitim krajevima, postoji verovanje da se poneki čovek ne rađa sam – već s „vukom uz leđa“. Ne da bi bio zver, već da bi nosio snagu, slutnju i tišinu koju drugi ne razumeju.
Možda vas zanima:

Vuk kao sveti čuvar: Neprikosnovena zver sa znanjem koje se ne prenosi rečima
U srpskoj narodnoj mitologiji, vuk nije bio zver od koje se beži – već biće koje se poštuje. Veselin Čajkanović ukazuje da je vuk bio svet, pratilac bogova, čuvar duša i simbol sile koja nikada ne napada bez razloga.

Zašto se verovalo da vuk može imati “čovečiju senku”: Priče o ljudima koji su rođeni s vukom uz leđa
U narodnim predanjima Srbije, naročito u brdskim i šumovitim krajevima, postoji verovanje da se poneki čovek ne rađa sam – već s „vukom uz leđa“. Ne da bi bio zver, već da bi nosio snagu, slutnju i tišinu koju drugi ne razumeju.
Možda vas zanima:

Vuk kao sveti čuvar: Neprikosnovena zver sa znanjem koje se ne prenosi rečima
U srpskoj narodnoj mitologiji, vuk nije bio zver od koje se beži – već biće koje se poštuje. Veselin Čajkanović ukazuje da je vuk bio svet, pratilac bogova, čuvar duša i simbol sile koja nikada ne napada bez razloga.

Zašto se verovalo da vuk može imati “čovečiju senku”: Priče o ljudima koji su rođeni s vukom uz leđa
U narodnim predanjima Srbije, naročito u brdskim i šumovitim krajevima, postoji verovanje da se poneki čovek ne rađa sam – već s „vukom uz leđa“. Ne da bi bio zver, već da bi nosio snagu, slutnju i tišinu koju drugi ne razumeju.
Možda vas zanima:

Vuk kao sveti čuvar: Neprikosnovena zver sa znanjem koje se ne prenosi rečima
U srpskoj narodnoj mitologiji, vuk nije bio zver od koje se beži – već biće koje se poštuje. Veselin Čajkanović ukazuje da je vuk bio svet, pratilac bogova, čuvar duša i simbol sile koja nikada ne napada bez razloga.

Zašto se verovalo da vuk može imati “čovečiju senku”: Priče o ljudima koji su rođeni s vukom uz leđa
U narodnim predanjima Srbije, naročito u brdskim i šumovitim krajevima, postoji verovanje da se poneki čovek ne rađa sam – već s „vukom uz leđa“. Ne da bi bio zver, već da bi nosio snagu, slutnju i tišinu koju drugi ne razumeju.
Možda vas zanima:

Vuk kao sveti čuvar: Neprikosnovena zver sa znanjem koje se ne prenosi rečima
U srpskoj narodnoj mitologiji, vuk nije bio zver od koje se beži – već biće koje se poštuje. Veselin Čajkanović ukazuje da je vuk bio svet, pratilac bogova, čuvar duša i simbol sile koja nikada ne napada bez razloga.

Zašto se verovalo da vuk može imati “čovečiju senku”: Priče o ljudima koji su rođeni s vukom uz leđa
U narodnim predanjima Srbije, naročito u brdskim i šumovitim krajevima, postoji verovanje da se poneki čovek ne rađa sam – već s „vukom uz leđa“. Ne da bi bio zver, već da bi nosio snagu, slutnju i tišinu koju drugi ne razumeju.
Gde se osećao taj bog
Verovalo se da se taj bog ne spušta u selo, ali sve vidi sa visine.
Njegovo prisustvo se oseća na proplanku u podne, na vrhu planine u tišini, ili kad vetar prestane da duva bez razloga.
Ljudi su znali da ne treba vikati u šumi, da se ne laže dok se pije voda sa izvora, i da se ne preti pod otvorenim nebom.
Jer – on je tu.
Ne da kazni. Nego da zna.
Moliti se – ili samo ne grešiti
U srpskom narodnom shvatanju, bog se ne doziva da ti pomogne – dozivaš ga da svedoči.
Ne mole se za oproštaj, već se pazi da se ne pogreši.
Ovo se vidi u starim izrazima kao što su:
„Ako Bog zna – ne bojim se ljudi.“
ili
„Bog ćuti – al’ kad pogleda, zna se gde si bio.“
Zašto se ćutalo o njemu
Čajkanović zaključuje da je ćutanje o vrhovnom bogu najveći dokaz poštovanja.
Što se više zna – manje se izgovara.
Zato nije ostalo ni ime.
Ostao je samo osećaj – da u nekim trenucima treba da ćutiš, pogledaš gore, i da ti srce zna da nisi sam.

Oči koje se zatvaraju pred istinom: Zašto se ne gleda u plamen dok se izgovara ime pokojnika
U narodnim verovanjima, a prema tumačenjima Veselina Čajkanovića, vatra nije samo svetlost već granica između svetova. Ako se u nju gleda dok se izgovara ime preminulog, verovalo se da čovek „otvara trag“ – i zove ono što ne sme da se vrati.

Upletanje sudbine: Verovanje da žena „uzima svetlost“ kada plete pre zore
U srpskoj narodnoj tradiciji, žene koje ustaju pre svitanja i pletu, šiju ili tkaju, ne rade samo ručni rad. Verovalo se da one tada „hvataju prvu svetlost dana“ i mogu, kroz nit, da upletu mir, zdravlje ili odgovor na pitanje koje još nije izgovoreno.

Vuk kao sveti čuvar: Neprikosnovena zver sa znanjem koje se ne prenosi rečima
U srpskoj narodnoj mitologiji, vuk nije bio zver od koje se beži – već biće koje se poštuje. Veselin Čajkanović ukazuje da je vuk bio svet, pratilac bogova, čuvar duša i simbol sile koja nikada ne napada bez razloga.

Drveće koje ne prima grom: Da li su sveta stabla bila božiji stubovi
U srpskoj narodnoj mitologiji, postoje stabla koja grom ne dira. Hrast, jasen i lipa smatrani su svetim, jer se verovalo da su „stubovi neba“ – mesta gde se zemlja dodiruje s božanskim. Veselin Čajkanović ovu simboliku povezuje sa starim indoevropskim kosmološkim predstavama.

Tihi bog Srba: Da li je srpski vrhovni bog bio onaj koji ne traži hram, već tišinu
Prema tumačenju Veselina Čajkanovića, Srbi su pre hrišćanstva verovali u vrhovnog boga koji nije imao ime, kip ni crkvu. Verovalo se da on ne traži molitvu – već istinu. Ne pojavljuje se – ali sve vidi.
Komentari(0)